Sakrament Ženidbe

1601 “Krist Gospodin uzdigao je na dostojanstvo sakramenta ženidbeni savez među krštenima, kojim muška osoba i ženska osoba međusobno uspostavljaju zajednicu svega života po svojoj naravi usmjerenu k dobru supruga te k rađanju i odgajanju potomstva”.

I. Ženidba u Božjem nacrtu

1602 Sveto pismo započinje stvaranjem muškarca i žene na sliku i priliku Božju a završava prikazom “svadbe Jaganjčeve” (Otk 19,7.9). S kraja na kraj Pismo govori o ženidbi i o njezinu “otajstvu”, o njezinu ustanovljenju i o smislu koji joj Bog dade, o njezinu podrijetlu i svrsi, o različitim ostvarenjima tijekom cijele povijesti spasenja, o njezinim nevoljama što proizađoše iz grijeha i o njezinoj obnovi “u Gospodinu” (1 Kor 7,39), u Novom Savezu Krista i Crkve.

ŽENIDBA U REDU STVARANJA

1603 “Intimna zajednica bračnog života i ljubavi, koju je Stvoritelj utemeljio i providio vlastitim zakonima, sazdaje se ženidbenim ugovorom (…) Sam je Bog začetnik ženidbe”. Zvanje za ženidbu upisano je u samu narav muškarca i žene kakvi su izašli iz ruke Stvoriteljeve. Ženidba nije ustanova isključivo ljudska, unatoč brojnim promjenama kojima je mogla biti podvrgnuta kroz vjekove, u raznim kulturama, društvenom ustrojstvu i duhovnim stavovima. Zbog tih pak različnosti ne smijemo zaboraviti ono što je u braku opće i trajno. Premda dostojanstvo te ustanove ne izlazi posvuda jednako na vidjelo, ipak u svim se kulturama javlja stanovit smisao o uzvišenosti bračnog sjedinjenja, jer je “spas kako osobe tako i ljudskog i kršćanskog društva tijesno povezan sa sretnim stanjem u bračnoj i obiteljskoj zajednici”.

1604 Bog koji je čovjeka iz ljubavi stvorio, pozvao ga je na ljubav kao osnovno urođeno zvanje svakog ljudskog bića. Čovjek je naime stvoren na sliku i priliku samoga Boga koji je Ljubav. Budući da je Bog stvorio muško i žensko, njihova uzajamna ljubav postaje slikom posvemašnje i neprolazne ljubavi kojom Bog ljubi čovjeka. To je nešto dobro, vrlo dobro u očima Stvoriteljevim. I ta ljubav koju Bog blagoslivlje namijenjena je plodnosti i da se ostvari u zajedničkom djelu očuvanja stvorenja: “I blagoslovi ih Bog i reče im: Plodite se i množite i napunite zemlju i sebi je podložite” (Post 1,28).

1605 Sveto pismo potvrđuje da su muškarac i žena stvoreni jedno za drugo: “Nije dobro da čovjek bude sam.” Žena, “meso od mesa njegova”, njemu sučelice, njemu jednaka i sasvim bliska, darovana mu je od Boga kao “pomoć”, predstavljajući tako Boga od kojega nam dolazi pomoć. “Stoga će muškarac ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu, i bit će njih dvoje jedno tijelo” (Post 2,24). Da to znači neprolazno jedinstvo njihovih dvaju bića, sam Gospodin pokazuje podsjećajući kakav je bio “u početku” Stvoriteljev naum: “Tako više nisu dvoje nego jedno tijelo” (Mt 19,6).

ŽENIDBA POD VLAŠĆU GRIJEHA

1606 Svaki čovjek ima iskustvo zla, oko sebe i u sebi. To se iskustvo osjeća i u odnosima između muškog i ženskog. Njihovo je sjedinjenje oduvijek ugrožavano neslogom, težnjom za gospodarenjem, nevjerom, ljubomorom i sukobima, što sve može voditi do mržnje i raskida. Taj se nered može očitovati oštrije ili manje oštro i može biti bolje ili slabije obuzdavan, već prema kulturama, razdobljima, pojedinim osobama – ali čini se da je upravo sveopćeg karaktera.
1607 Vjera nas uči da taj nered, koji s boli konstatiramo, ne proizlazi iz naravi muškarca i žene, niti iz naravi njihovih odnosa, nego iz grijeha. Raskid s Bogom, prvi grijeh ima za prvu posljedicu raskid izvornoga zajedništva muškarca i žene. Njihovi su odnosi izopačeni uzajamnim optužbama; njihova uzajamna privlačnost, dar samog Stvoritelja, izokreće se u odnose gospodarenja i požude; divan poziv muškarca i žene da budu plodni, da se množe i da sebi podlože zemlju opterećen je porođajnim bolovima i umorom od rada.

1608 Ipak, premda teško poremećen, red stvaranja ostaje. Da bi liječili rane grijeha, muškarac i žena trebaju pomoć milosti koju im Bog, u svom beskrajnom milosrđu, nikad nije uskratio. Bez te pomoći muškarac i žena ne mogu ostvariti svoje životno jedinstvo za koje ih je Bog “u početku” stvorio.

ŽENIDBA U ŠKOLI ZAKONA

1609 U svom milosrđu Bog nije zapustio čovjeka grešnika. Patnje koje proizlaze iz grijeha, “muke rađanja” (Post 3,16) i rad “u znoju lica svoga” (Post 3,19), predstavljaju također lijek koji ublažuje štete grijeha. Nakon pada, ženidba pomaže da čovjek nadvlada povlačenje u sebe, sebičnost, traženje vlastitog užitka, te potiče otvaranje drugomu, uzajamno pomaganje i sebedarje.

1610 Moralna svijest glede jedinstva i nerazrješivosti ženidbe razvila se u školi staroga Zakona. Mnogoženstvo patrijarhâ i kraljeva nije još izričito odbačeno. Ipak Mojsijev zakon smjera štititi ženu protiv proizvoljnog muževa gospodarenja, premda, kako reče Gospodin, i taj Zakon nosi tragove “tvrdoće srca” čovječjega, zbog koje je Mojsije dopustio otpuštanje žene.

1611 Gledajući Savez Božji s Izraelom u slici isključive i vjerne bračne ljubavi, proroci su pripremali svijest izabranoga Naroda za dublje shvaćanje jedinstva i nerazrješivosti ženidbe. Knjiga Rutina i Tobijina pružaju dirljivo svjedočanstvo o visokom poimanju ženidbe, o supružničkoj vjernosti i nježnosti. Predaja je u Pjesmi nad pjesmama uvijek gledala jedinstveni izraz ljudske ljubavi kao čistog odraza Božje ljubavi, “jake kao smrt”, koju “mnoge vode ne mogu ugasiti” (Pj 8,6-7).

ŽENIDBA U GOSPODINU

1612 Svadbeni savez između Boga i njegova naroda Izraela pripremao je novi i vječni Savez, u kome se je Sin Božji, utjelovivši se i žrtvujući svoj život, na neki način sjedinio sa cijelim po njemu spašenim čovječanstvom, pripremivši tako “svadbu Jaganjčevu” (Otk 19,7.9).

1613 Na početku svoga javnog djelovanja Isus je – na zahtjev svoje majke – učinio svoje prvo čudo za vrijeme jedne svadbe. Crkva pridaje veliku važnost Isusovoj nazočnosti na svadbi u Kani. U tome prepoznaje potvrdu da je ženidba nešto dobro i navještaj da će odsad biti djelotvornim znakom Kristove nazočnosti.

1614 U svom je propovijedanju Isus nedvosmisleno naučavao izvorni smisao sjedinjenja muškarca i žene, kako je to Stvoritelj htio u početku: dopuštenje, koje je Mojsije dao, da se otpusti vlastita žena, bilo je samo ustupak zbog tvrdoće srca; ženidbeni vez muškarca i žene je nerazrješiv – sam Bog ga je sklopio. “Sto, dakle, Bog združi, čovjek neka ne rastavlja” (Mt 19,6).

1615 To nedvosmisleno zauzimanje za nerazrješivost ženidbenoga veza moglo je zbunjivati i moglo je izgledati kao neostvariv zahtjev. Ipak Isus nije supružnicima nametnuo nesnosno i preteško breme, teze od Mojsijeva zakona. Došavši obnoviti izvorni red stvaranja, poremećen grijehom, on sam daje snagu i milost za življenje braka u novim mjerilima Kraljevstva Božjega. Slijedeći Krista u samoodricanju, noseći svoj križ, ženidbeni drugovi mogu “shvatiti” izvorni smisao ženidbe i živjeti ga s Kristovom pomoći. Ta milost kršćanske ženidbe plod je kriza Kristova koji je vrelo svega kršćanskoga života.

1616 To je ono što apostol Pavao želi priopćiti kad kaže: “Muževi, ljubite svoje žene kao što je Krist ljubio Crkvu te sebe predao za nju da je posveti” (Ef 5,25-26), odmah dodajući: “Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; i dvoje njih bit će jedno tijelo. Otajstvo je to veliko! Ja smjeram na Krista i na Crkvu” (Ef 5,31-32).

1617 Sav kršćanski život označen je svadbenom ljubavlju Krista i Crkve. Krštenje koje uvodi u Božji narod, već je svadbeno otajstvo. Može se reći da je to svadbena kupelj koja prethodi svadbenoj gozbi, Euharistiji. Kršćanska ženidba postaje pak učinkovit znak, sakrament saveza Krista i Crkve. Budući da označuje i podjeljuje milost tog saveza, brak među krštenima pravi je sakrament Novoga zavjeta.

DJEVIČANSTVO RADI KRALJEVSTVA

1618 Krist je središte svega kršćanskog života. Veza s njime prva je, ispred svih drugih, obiteljskih ili društvenih veza. Od samih početaka Crkve bilo je muškaraca i žena koji su se odricali velikoga bračnog dobra da bi slijedili “Jaganjca kamo god pođe” (Otk 14,4), da bi se bavili onim što je Gospodinovo i nastojali mu ugoditi, idu i ususret Zaručniku koji dolazi. Sam je Krist neke pozvao da ga slijede u takvu življenju kojemu je on uzor: Doista ima za ženidbu nesposobnih koji se takvi iz utrobe materine rodiše. Ima nesposobnih koje ljudi onesposobiše. A ima nesposobnih koji sami sebe onesposobiše poradi Kraljevstva nebeskoga. Tko može shvatiti, neka shvati (Mt 19,12).

1619 Djevičanstvo radi Kraljevstva nebeskoga rast je krsne milosti, moćan znak uzvišene prednosti veze s Kristom, žarkog iščekivanja njegova povratka, znak koji također podsjeća kako je ženidba stvarnost ovoga svijeta koji prolazi.

1620 Oboje, sakrament ženidbe i djevičanstvo radi Kraljevstva Božjega, potječu od samoga Gospodina. On im daje smisao i udjeljuje milost potrebnu da se mogu živjeti u skladu s njegovom voljom. Poštovanje prema djevičanstvu radi Kraljevstva i kršćansko poimanje braka nerazdvojivi su i uzajamno se potkrepljuju: Tko ozloglašuje brak, zamračuje i slavu djevičanstva; tko ga hvali, umnaža divljenje koje pripada djevičanstvu (…) Doista, ono što izgleda lijepim samo u usporedbi s nečim sto je ružno, ne može biti uistinu lijepo; ono pak što je bolje od nečega to se dobrim smatra, zaista je ljepše u potpunom smislu.

II. Slavlje ženidbe (vjenčanje)

1621 U latinskom obredu, slavlje sakramenta ženidbe između dvoje katoličkih vjernika redovito biva pod misom iz razloga što su svi sakramenti povezani s Kristovim vazmenim otajstvom. U Euharistiji se vrši spomen-čin Novoga saveza, kojim se Krist zauvijek sjedinio s Crkvom, svojom ljubljenom zaručnicom, za koju je samoga sebe predao. Prikladno je, dakle, da mladenci zapečate pristanak uzajamnog darivanja prikazujući vlastite živote, sjedinjujući to prikazanje s prinosom Kristovim za Crkvu, prisutnim u euharistijskoj žrtvi, i primaju i pričest kako bi, imajući udjela u istome Tijelu i istoj Krvi Kristovoj, oni “tvorili samo jedno tijelo” u Kristu.

1622 “Kao sakramentalni čin posvećenja, liturgijsko ženidbeno slavlje (…) mora po sebi biti valjano, dostojno i plodonosno.” Stoga priliči da se budući supružnici pripreme na ženidbeno slavlje pristupajući sakramentu pokore.

1623 U latinskoj crkvi obično se drži da sami mladenci, kao služitelji Kristove milosti, uzajamno podjeljuju sakrament ženidbe izrazuju i pred Crkvom svoj pristanak. U istočnim liturgijama služitelj sakramenta (nazvanog “vjenčanje”) jest prezbiter ili biskup koji, nakon što je primio uzajamni pristanak mladenaca, redom ovjenča mladenca i mladenku u znak ženidbenog saveza.

1624 Različite liturgije obiluju blagoslovnim molitvama i epiklezama koje od Boga zazivaju milost i blagoslov na novi par, napose na mladenku. U sakramentalnoj epiklezi mladenci primaju Duha Svetoga kao zajedništvo ljubavi Krista i Crkve. On je pečat njihova saveza, uvijek nuđeno vrelo njihove ljubavi, snaga u kojoj će se njihova vjernost obnavljati.

III. Ženidbena privola

1625 Ženidbeni savez sklapaju kršteni muškarac i žena, slobodni za sklapanje ženidbe, slobodno izrazuju i svoju privolu. “Biti slobodan” znači:
– ne biti podložan prisili;
– biti bez zapreka na temelju naravnog ili crkvenog zakona.

1626 Crkva smatra uzajamnu privolu među mladencima nužnim čimbenikom “koji čini ženidbu”. Nema li privole, nema ni ženidbe.

1627 Privola je “čin volje kojim se supružnici uzajamno darivaju i primaju”: “Uzimam te za svoju ženu” – “Uzimam te za svoga muža”. Ta privola koja uzajamno vezuje supružnike, nalazi svoje ispunjenje u činu kojim njih dvoje postaju “jedno tijelo”.

1628 Privola treba biti čin volje svake ugovorne stranke, slobodan od nasilja ili teške izvanjske prisile. Nikoja ljudska vlast ne može tu privolu nadomjestiti. Nedostaje li ta sloboda, ženidba je nevaljana.

1629 Zbog toga (ili iz drugih razloga koji ženidbu cine nastavnom ili kao da je nije bilo), nakon što nadležni crkveni sud istrazi slučaj, Crkva može proglasiti “ništavnost ženidbe”, to znači izjaviti da ženidbe nije ni bilo. U tom slučaju dotični muškarac i žena slobodni su sklapati druge ženidbene veze, s time da poštuju naravne obaveze koje bi proistekle iz prethodnog sjedinjenja.

1630 Svećenik (ili đakon) koji prisustvuje vjenčanju prima od mladenaca privolu u ime Crkve i u ime Crkve daje blagoslov. Nazočnost crkvenog službenika (kao i svjedoka) vidljivo ističe da je ženidba crkvena stvarnost.

1631 To je razlog zbog kojega Crkva za svoje vjernike redovito traži crkveni oblik vjenčanja. Više je razloga tome u prilog:
– Sakramentalno sklapanje ženidbe je liturgijski čin. Prikladno je, dakle, slaviti je u javnom crkvenom bogoslužju.
– Ženidba uvodi u određeni crkveni stalež, u Crkvi uspostavlja među supružnicima kao i prema djeci stanovita prava i dužnosti.
– Budući da je ženidba u Crkvi određeni stalež, potrebno je imati o njoj sigurnost (otud obveza nazočnosti svjedoka).
– Javnost privole štiti jednom dano “da” i pomaže da mu supružnici ostanu vjerni.

1632 Da supružničko “da” bude čin odgovoran i slobodan, i da ženidbeni savez ima čvrste i trajne čovječne i kršćanske temelje, priprava za brak od osnovne je važnosti.

Povlašteni su put toj pripravi primjer i nauk roditelja i obitelji. Uloga pastira i kršćanske zajednice kao “Božje obitelji” nužna je za prenošenje ljudskih i kršćanskih vrijednosti braka i obitelji, to više što u naše doba mnogi mladi imaju iskustvo o razorenim ognjištima koja vise ne jamče dovoljno tu pripravu:
Mlade treba osobito u krilu njihovih obitelji, prikladno i na vrijeme poučiti o dostojanstvu bračne ljubavi, o njezinoj zadaci i njezinim izrazima, kako bi, odgojeni u poštivanju čistoće, mogli u pravo doba prijeći od časnog zaručništva u brak.

MJEŠOVITE ŽENIDBE I RAZLIČITOST VJERE

1633 U mnogim je zemljama dosta često sklapanje mješovitih ženidbi (između katolika i krštenog nekatolika). Takva ženidba traži osobitu pozornost i supružnika i dušobrižnika. Slučaj pak ženidbe s različitošću vjere (između katolika i nekrštenog) iziskuje još veću opreznost.

1634 Različita vjeroispovijest supružnika ne predstavlja nesavladivu zapreku za ženidbu, ukoliko im uspije povezati što je svako od njih primilo u vlastitoj zajednici, i jedno od drugoga naučiti na koji način svako od njih živi svoju vjernost Kristu. Ali ipak ne treba omalovažiti teškoće mješovitih ženidbi. One proizlaze iz činjenice da podjela među kršćanima još nije prevladana. Supruzi se izlažu opasnosti da drama kršćanske nesloge odjekne i unutar njihova doma. Različitost vjere može te teškoće samo povećati. Vjerska razmimoilaženja, drugačije poimanje ženidbe i drugačije religijsko mišljenje i osjećaj mogu biti izvorom bračnih napetosti, osobito glede odgoja djece. Tada se može javiti i napast: vjerska ravnodušnost.

1635 Prema važećem pravu latinske Crkve, za dopuštenost mješovite ženidbe traži se izričito dopuštenje crkvene vlasti. U slučaju različitosti vjere za valjanost ženidbe traži se izričit oprost od zapreke. To dopuštenje i taj oprost pretpostavlja da obje strane poznaju i ne isključuju bitne svrhe i svojstva ženidbe kao i obveze koje uzima katolička stranka glede krštenja i odgoja djece u Katoličkoj Crkvi.

1636 U mnogim krajevima, zahvaljujući ekumenskom dijalogu, zainteresirane kršćanske zajednice mogle su organizirati zajedničku pastvu za mješovite ženidbe. Zadaća joj je pomagati dotičnim parovima da bi mogli svoje osebujno stanje živjeti u svjetlu vjere. Treba im također pomagati svladavati napetosti između obveza sto ih supružnici imaju jedno prema drugome i prema svojim crkvenim zajednicama. Treba također poticati razvoj onoga sto im je u vjeri zajedničko i poštovanje onoga u čemu se razlikuju.

1637 U brakovima s različitošću vjere katolički supružnik ima naročit zadatak. Doista “muž nevjernik posvećen je ženom i žena nevjernica posvećena je bratom” (1 Kor 7,14). Velika je radost za kršćanskog supružnika i za Crkvu ako to “posvećivanje” dovede do slobodnog obraćenja drugog supružnika na kršćansku vjeru. Iskrena bračna ljubav, ponizno i strpljivo življenje obiteljskih kreposti i ustrajna molitva mogu supružnika koji nije vjernik pripremiti za primanje milosti obraćenja.

IV. Učinci sakramenta ženidbe

1638 “Iz valjane ženidbe nastaje među ženidbenim drugovima veza koja je po svojoj naravi trajna i isključiva; osim toga, u kršćanskoj se ženidbi drugovi posebnim sakramentom okrepljuju i kao posvećuju za dužnosti i dostojanstvo svojega staleža”.

ŽENIDBENI VEZ

1639 Privolu kojom se ženidbeni drugovi uzajamno daju i prihvaćaju, zapečaćuje sam Bog. Iz njihova saveza “rađa se, također pred društvom, ustanova koja je po Božjoj odredbi trajna”. Supružnički savez uključen je u savez Boga s ljudima: “Prava bračna ljubav uzdignuta je u božansku ljubav”.

1640 Ženidbeni vez uspostavljen je, dakle, od samoga Boga, tako da među krštenima sklopljena izvršena ženidba nikad ne može biti razriješena. Taj vez, koji proizlazi od slobodnoga ljudskog čina supružnika i izvršenja ženidbe, neopoziva je stvarnost iz koje proizlazi savez, zajamčen Božjom vjernošću. Crkva nema vlasti izjašnjavati se suprotno toj odredbi Božje mudrosti.

MILOST SAKRAMENTA ŽENIDBE

1641 “Kršćanski supružnici (…) imaju u svom životnom položaju i u svom staležu vlastit dar u Božjem narodu.” Ta milost vlastita sakramentu ženidbe namijenjena je usavršavanju supružničke ljubavi, jačanju njihova nerazrješiva jedinstva. Snagom te milosti oni “se uzajamno pomažu za postizanje svetosti u bračnom životu te u prihvaćanju i odgoju djece”.

1642 Krist je izvor te milosti. “Kao što je nekoć sam Bog savezom ljubavi i vjernosti prišao svome narodu, tako sada Spasitelj ljudi i Zaručnik Crkve po sakramentu ženidbe dolazi ususret kršćanskim supruzima”. On ostaje s njima, daje im snage da ga slijede uzimajući na se svoj križ, da se nakon padova ponovno dizu, da si uzajamno opraštaju, da nose terete jedno drugoga, da budu “podložni (…) jedni drugima u strahu Kristovu” (Ef 5,21) te se ljube ljubavlju nadnaravnom, nježnom i plodnom. U radostima njihove ljubavi i obiteljskog života on im već na ovome svijetu daje predokus svadbene gozbe Jaganjčeve:
Kako bih mogao izraziti sreću toga braka sto ga Crkva sjedinjuje, euharistijska žrtva utvrđuje, blagoslov pečati, anđeli naviještaju a nebeski Otac prihvaća? Kakav li su par dvoje vjernika sjedinjeni istom nadom, istom čežnjom, istim održavanjem, istim služenjem! Oboje su djeca istoga Oca, služitelji istoga Gospodara; nema tu nikakve podjele ni u duhu ni u tijelu. Dapače, zaista su dvoje u samo jednom tijelu i gdje je tijelo jedno, jedan je i duh.

V. Dobra i zahtjevi bračne ljubavi

1643 “Bračna ljubav uključuje cjelinu u koju ulaze sve sastojnice osobe – zov tijela i nagona, snaga osjećaja i strasti duha i volje -; ona smjera duboko osobnom jedinstvu, koje – nadilazeći sjedinjenje u jednom tijelu – vodi do punog jedinstva srca i duše. Ta ljubav traži nerazrješivost i vjernost u uzajamnom neopozivu darivanju te se otvara plodnosti. Riječ je ukratko o redovitim značajkama svake bračne ljubavi, ali s novim značenjem koje ju ne samo čisti i učvršćuje, nego je također toliko uzvisuje te ona postaje izrazom upravo kršćanskih vrijednosti”.

JEDINSTVO I NERAZRJEŠIVOST ŽENIDBE

1644 Ljubav među supruzima po svojoj naravi iziskuje jedinstvo i nerazrješivost njihova osobnoga zajedništva koje uključuje sav njihov život: “Tako više nisu dvoje, nego jedno tijelo” (Mt 19,6). Oni su “pozvani trajno rasti u svome zajedništvu, u svakodnevnoj vjernosti bračnom obećanju potpunog uzajamnog dara”. To ljudsko zajedništvo potvrđene, očišćeno i k savršenstvu privedeno zajedništvom u Isusu Kristu, što ga daje sakrament braka. Ono se produbljuje življenjem zajedničke vjere i zajedničkim primanjem pričesti.

1645 “Ženidbeno jedinstvo koje Gospodin potvrđuje, jasno se očituje također u jednakom osobnom dostojanstvu kako muškarca tako i žene, što ga treba priznati u uzajamnoj i punoj ljubavi”. Mnogoženstvo se protivi tom jednakom dostojanstvu i jedinoj i isključivoj bračnoj ljubavi.

VJERNOST BRAČNE LJUBAVI

1646 Bračna ljubav po samoj svojoj naravi traži od supružnika nepovredivu vjernost. To je posljedica dara samih sebe kojim su se supružnici jedno drugome darovali. Ljubav želi biti neopoziva. Ne može biti “do drugačije odredbe”. “To prisno sjedinjenje, kao uzajamno darivanje dviju osoba, i dobro djece zahtijevaju punu vjernost bračnih drugova i njihovo nerazdruživo jedinstvo”.

1647 Najdublji je tome razlog Božja vjernost savezu i Kristova vjernost Crkvi. Sakrament ženidbe osposobljuje ženidbene drugove da tu vjernost predstavljaju da je svjedoče. Od sakramenta, nerazrješivost ženidbe dobiva nov i dublji smisao.

1648 Može izgledati teško, čak nemoguće, za cijeli se život vezati uz jedno ljudsko biće. Stoga je još potrebnije naviještati dobru vijest da nas Bog ljubi potpunom i neopozivom ljubavlju, da su supružnici dionici te ljubavi, da ih Bog vodi i podupire te po svojoj vjernosti mogu oni biti svjedoci vjerne ljubavi Božje. Muž i žena koji Božjom milošću, često u vrlo teškim uvjetima, daju takvo svjedočanstvo zaslužuju zahvalnost i potporu crkvene zajednice.

1649 Ipak ima prilika kada bračni suživot postaje praktički nemoguć iz najrazličitijih razloga. U takvim slučajevima Crkva dopušta tjelesnu rastavu i prekid zajedničkog stanovanja. Supružnici ne prestaju biti muž i žena pred Bogom; i nisu slobodni za sklapanje novih veza. U tako teškom stanju najbolje bi rješenje bilo – ako je moguće – pomiriti se. Kršćanska je zajednica pozvana pomagati tim osobama da u takvu stanju žive kršćanski, u vjernosti ženidbenom vezu koji ostaje nerazrješiv.

1650 U naše doba u mnogim zemljama brojni katolici pribjegavaju razvodu po građanskim zakonima te građanski sklapaju novu vezu. Vjerna riječi Isusa Krista “Tko otpusti svoju ženu pa se oženi drugom, čini prema prvoj preljub; i ako žena napusti svoga muža pa se uda za drugoga, čini preljub” Mk 10,11-12), Crkva drži da ne može priznati valjanom novu vezu ako je prvi brak bio valjan. Ako su se rastavljeni građanski ponovno vjenčali, nalaze se u stanju koje se objektivno protivi Božjemu zakonu. Stoga ne mogu pristupati euharistijskoj pričesti dokle god traju takve prilike. Iz istog razloga ne mogu preuzimati stanovite crkvene odgovornosti. Ne može im se udijeliti ni pomirenje u sakramentu pokore, osim onima koji se pokaju što su povrijedili znak Saveza i vjernosti Kristu, obvezavši se živjeti u potpunoj uzdržljivosti.

1651 Prema kršćanima koji žive u takvu stanju i koji često čuvaju vjeru te žele kršćanski odgajati djecu, svećenici i sva zajednica trebaju iskazivati pozornu skrb kako se oni ne bi osjećali odijeljenima od Crkve, u čijem životu mogu i trebaju kao krštenici sudjelovati: Treba ih poticati na slušanje rijeci Božje, na sudjelovanje u misnoj žrtvi, na ustrajnost u molitvi, da podupiru dobrotvorne pothvate i one što ih zajednica poduzima u prilog pravde, da odgajaju djecu u kršćanskoj vjeri, da gaje duh i djela pokore, da tako iz dana u dan zazivaju milost Božju.

OTVORENI ZA PLODNOST

1652 “Ustanova ženidbe i bračna ljubav po svojoj su naravi usmjerene rađanju i odgajanju djece te u tome nalaze svoje ispunjenje”:
Djeca su najdragocjeniji dar braka i uvelike pridonose dobru samih roditelja. Sam Bog koji je rekao: “Nije dobro da čovjek bude sam” (Post 2,18) i koji je čovjeka od početka stvorio kao muško i žensko (Mt 19,4), želeći mu udijeliti posebno sudioništvo u svome stvarateljskom djelu, blagoslovio je muža i ženu rekavši: “Plodite se i množite se” (Post 1,28). Prema tome, pravo njegovanje bračne ljubavi kao i sav ustroj obiteljskog života sto otud proizlazi – ne zanemarivši ostale svrhe braka – idu za tim da bi supružnici s hrabrošću bili spremni za suradnju sa Stvoriteljevom i Spasiteljevom ljubavlju, koji po njima neprekidno umnožava i obogaćuje svoju obitelj.

1653 Plodnost bračne ljubavi proteze se na plodove moralnog, duhovnog i nadnaravnog života koje roditelji odgojem prenose na svoju djecu. Roditelji su prvi poglaviti odgojitelji svoje djece. U tom smislu osnovna je zadaća braka i obitelji biti u službi života.

1654 Bračni život ženidbenih drugova, kojima Bog nije udijelio imati djecu, bez obzira na to može u ljudskom i kršćanskom pogledu biti sasvim osmišljen. Ova ženidba može odsijevati plodnošću ljubavi, prihvaćanja drugih i žrtve.

VI. Domaća Crkva

1655 Krist se htjede roditi i odrasti u krilu svete obitelji Josipa i Marije. Crkva nije drugo nego “Božja obitelj”. Od početaka jezgru su Crkve ćesto činili oni koji postadoše vjernici zajedno sa cijelom svojom obitelji. Kad bi se obraćali, željeli bi da im sva obitelj bude spašena. Postavši vjerničke te obitelji bijahu mali otoci kršćanskoga života usred nevjernoga svijeta.

1656 U naše doba, u svijetu koji je često tuđ ili čak prema vjeri neprijateljski, od osnovne je važnosti da vjerničke obitelji budu ognjišta žive i ižarujuće vjere. Stoga je Drugi vatikanski sabor, služeći se drevnim izrazom nazvao obitelj “Ecclesia domestica – Domaća Crkva”. U krilu obitelji “roditelji treba da za svoju djecu riječju i primjerom budu prvi vjerovjesnici, i gaje u svakome njemu vlastito zvanje, a posebno ono sveto”.

1657 Eto gdje se na povlašten način izvršava krsno svećeništvo oca, majke, djece i svih članova obitelji: “sudjelovanjem u sakramentima, molitvom i zahvaljivanjem, svjedočenjem svetog života, odricanjem i djelima ljubavi”. Obiteljski je dom tako prva škola kršćanskog života i “bogatije čovječnosti”. Ovdje se čovjek uči trudu i radosti rada, bratskoj ljubavi, plemenitom pranju stalno obnavljanom i nadasve bogoštovlju, molitvi i prikazivanju Bogu vlastitoga života.

1658 Treba spomenuti one osobe koje su zbog određenih uvjeta u kojima moraju živjeti – što često ne ovisi o njihovoj volji – osobito blize Isusovu srcu te zaslužuju ljubav i briznu skrb Crkve, a naročito njezinih pastira: velik broj osoba koje nisu u braku. Mnogi od njih ostaju bez ljudske obitelji često zbog siromaštva. Ima onih koji u takvu stanju žive u duhu Blaženstava, uzorno služeći Bogu i bližnjemu. Svima moraju biti otvorena vrata domova, obiteljî, “domaćih Crkava”, i velike obitelji koja je Crkva. “Nitko na ovom svijetu nije lišen obitelji: Crkva je svima dom i obitelj, osobito onima koji su `umorni i opterećeni” (Mt 11,28)”.

Ukratko

1659 Kaže sveti Pavao: “Muževi, ljubite svoje žene kao što je Krist ljubio Crkvu (…) Otajstvo je to veliko! Ja smjeram na Krista i na Crkvu” (Ef 5.32).

1660 Ženidbenim savezom, muškarac i žena vezuju se u prisno zajedništvo života i ljubavi. Bog Stvoritelj zasnovao je ženidbu i vlastitim je zakonima opskrbio. Po svojoj naravi ženidba je određena za dobro ženidbenih drugova i za rađanje i odgoj djece. Među krštenima Krist Gospodin uzdignuo je ženidbu na dostojanstvo sakramenta.

1661 Sakrament ženidbe znak je sjedinjenja Krista i Crkve. Ženidbenim drugovima daje milost da se ljube onom ljubavlju kojom Krist ljubi Crkvu. Tako milost sakramenta usavršuje ljudsku supružničku ljubav, učvršćuje njihovo nerazrješivo jedinstvo i posvećuje ih na putu u vječni život.

1662 Ženidba se sklapa privolom ugovornih stranaka, što znaci voljom da se uzajamno i neopozivo daruju, da bi živjeli u savezu vjerne i plodne ljubavi.

1663 Budući da ženidbom bračni drugovi stupaju u jedno javno stanje života u Crkvi, prikladno je da sklapanje ženidbe bude javno, u okviru liturgijskog slavlja, u nazočnosti svećenika (ili ovlaštenog predstavnika Crkve), svjedokâ i vjerničke zajednice.

1664 Po naravi ženidba je bitno jedinstvena, nerazrješiva i otvorena plodnosti. Mnogoženstvo je nespojivo s jedinstvom ženidbe; razvod rastavlja ono sto je Bog sjedinio; odbacivanje plodnosti lišava bračni život njegova “najdragocjenijeg dara”, djeteta.

1665 Novi brak rastavljenih, dok još živi zakoniti supružnik, protivi se Božjem naumu i zakonu, kako ih je Krist učio. Oni nisu od Crkve odijeljeni, ali ne smiju primati svetu pričest. Svoj će kršćanski život živjeti osobito odgajajući djecu u vjeri.

1666 Kršćanski je dom mjesto gdje djeca primaju prvi navještaj vjere. Zato se obitelj s pravom zove “domaća Crkva”, zajednica milosti i molitve, škola ljudskih kreposti i kršćanske ljubavi.