Kategorije
Sveci

Sv. Mala Terezija

Sv. Mala TerezijaVelika svetica naših dana i najmlađa crkvena naučiteljica u povijesti Crkve – Terezija Martin ili pod redovničkim imenom sveta Mala Terezija od Djeteta Isusa, rođena je u francuskom gradiću Alençonu u pokrajini Normandiji, na sjeveru Francuske 2. siječnja 1873.g. Bila je najmlađa u obitelji koja je brojila devetero djece, od kojih je četvero umrlo u ranoj dobi. Ostalo je pet sestara i Terezija najmlađa. U dobi od četiri godine umire joj majka što je za mladu Tereziju bio veliki gubitak. Otac se sa svojih pet kćeri preselio iste godine u Lisieux. Dvije starije kćeri preuzele su odgoj mlađih sestara, Celine i Terezije. 1882. Terezijina sestra Paulina, koja joj je zamjenjivala majku, stupila je u Karmel u istom gradiću. Poslije nje to je učinila i najstarija sestra Marija. Treća sestra Leonija stupila je u drugi red. Dvije sestre Celina i Terezija rasle su zajedno. Nakon završenog osnovnog školovanja Terezija u ono vrijeme nije više pohađala školu nego je išla na privatne pouke iz raznih predmeta. Istodobno se njezin duhovni život veoma snažno razvijao. Zajedno s ocem i sestrom Celinom hodočastila je u Rim. I Terezija je osjetila redovničko zvanje i željela je ući u karmelski samostan gdje su već bile njezine dvije sestre, ali je bila premlada. Uz specijalne dozvole crkvenih i samostanskih poglavara Terezija je ipak ušla u Karmel sa 15 godina 1888. g. U njemu je proživjela devet godina vršeći redovite samostanske dužnosti molitvu, razmatranja, redoviti posao, ručni rad i ostalo. Sve je to obavljala s velikom ljubavlju prema Bogu i dušama za koje je prikazivala sve svoje molitve i trpljenja kojih nije nedostajalo u njezinu redovničkom životu. Po nalogu svojih samostanskih poglavarica opisala je svoj život koji je nakon njezine smrti objavljen pod nazivom «Povijest jedne duše». Na poseban je način živjela i izradila duhovnost djetinjeg odnosa prema Bogu – «duhovno djetinjstvo» što je i opisala u svojoj autobiografiji. Razboljela se od tuberkuloze od čega je i umrla 30. rujna 1897. g. u 25. godini svoga života i nakon samo devet godina provedenih u Karmelu.

Nakon njezine smrti njena autobiografija «Povijest jedne duše» je objavljena i doživjela je veliki uspjeh. Prevedena je na 35 jezika i objavljena je u više od milijun primjeraka. Mala Terezija proglašena je svetom 1925. godine a nakon toga proglašena je također uz sv. Franju Ksaverskoga drugom zaštitnicom misija, te također drugom zaštitnicom Francuske. 1997.g. o 100. obljetnici njezine svetačke smrti Papa Ivan Pavao II. proglasio ju je naučiteljicom Crkve. Ona je tako treća žena u povijesti Crkve i 33. po redu u dvije-tisućitoj dugoj povijesti Crkve koja je dobila taj časni naslov.

Na 15. svjetskom danu mladih 1997. god. u Parizu Papa Ivan Pavao II. postavio ju je za uzor mladima današnjice.
Zahvaćena Božjim svjetlom i Božjom ljubavlju, i samu sebe i sve oko sebe promatrala je i doživljavala drukčije nego običan čovjek: sebe je doživljavala kao od Boga najljubljenije biće, a druge je toliko voljela da je bila spremna sve učiniti i sve pretrpjeti za njih. Sama priznaje da su joj njezine želje zadavale pravo mučeništvo. Tražila je svoje mjesto u Crkvi. Tražila je kako će na najdjelotvorniji način učiniti najviše za Boga i za ljude.

Odgovor na svoja traženja našla je u Svetom Pismu. Čitala je Prvu Pavlovu poslanicu Korinćanima:

Kad bih sve jezike ljudske govorio i anđeoske, a ljubavi ne bih imao, bio bih mjed što ječi ili cimbal što zveči. Kad bih imao dar prorokovanja i znao sva otajstva i sve spoznanje; i kad bih imao svu vjeru da bih i gore premještao, a ljubavi ne bih imao – ništa sam! I kad bih razdao sav svoj imutak i kad bih predao tijelo svoje da se sažeže, a ljubavi ne bih imao – ništa mi ne bi koristilo. Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se; nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini; sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. Ljubav nikad ne prestaje.

Tada je uzviknula: “O Isuse, moja Ljubavi! Moje zvanje je ljubav!” Kao da je rekla: Odsada moj život je ljubav!

Što god mi mislili ili osjećali čitajući ove retke Terezijina zanosa, jedno je sigurno: Nitko od nas ne može naći smisao svoga života bez ljubavi! Nitko od nas ne može biti uistinu sretan bez ljubavi. Nitko od nas ne može podnijeti životne teškoće bez ljubavi. Nitko od nas ne može smireno i radosno ići u susret smrti bez ljubavi.

Postoji siguran način kako možemo sve teškoće pretvoriti u sredstvo ljudskog i duhovnog napretka, ljudske i duhovne sreće: tako da naša ljubav bude veća i jača od svih teškoća.

Kad se danas susretnemo s neizbježnim neugodnostima, sjetimo se da ih treba prihvatiti iz ljubavi i tako ćemo svoj život učiniti plodnijim. Kad od ljudi doživimo neku nepravdu, sjetimo se da možemo ljubiti i ove teškoće u ljubavi podnijeti možda upravo za te siromašne ljude. Ako doživimo neuspjeh u poslu imajmo na umu da uspješnost našeg posla ovisi isključivo o veličini naše ljubavi, a ne o vanjskoj djelotvornosti ili koristi.

I ako danas u ljubavi učinimo jedno djelo više nego smo učinili jučer – mi smo uistinu veliki ljudi. Bit ćemo uistinu sretni ljudi.

Kategorije
Zabavnik

Šeće ateist šumom

cudesna-suma1

Šeće ateist šumom. I divi se:

– Kakva divna stabla!
– Kakve snažne rijeke!
– Kakve prekrasne životinje!

Dok tako šeće uz rijeku, začuje šuškanje u grmlju iza sebe. Okrene se i
ugleda grizlija od 3 metra kako ga napada. Potrči najbrže što može
puteljkom. Pogleda preko ramena, medvjed mu se sve više približava.

Ponovno pogleda preko ramena, a medvjed još bliže. Spotakne se i padne.
Počne se pridizati i ugleda medvjeda kako se nadvio nad njega i podiže
desnu šapu da ga svlada. U tom trenu ateist procvili “O, moj Bože!”

Vrijeme se zaustavi.
Medvjed zastane na mjestu.
šuma umukne.

Obasja ga snažna svjetlost, a s nebesa se začuje glas:
– Negiraš moje postojanje svih ovih godina, učiš druge da ne postojim, a
stvaranje života pripisuješ kozmičkoj slučajnosti. Očekuješ li da ti
pomognem iz ove nevolje? Trebam li te smatrati vjernikom?

Ateist pogleda ravno u svjetlost.
– Bilo bi licemjerno odjednom od Tebe tražiti da me tretiraš kao
kršćanina, no možda bi mogao medvjeda učiniti vjernikom?

– Dobro, reče glas.

Svjetlo se ugasi. Šumom ožive glasovi. A medvjed spusti svoju desnu šapu,
sklopi obje zajedno, pogne glavu i kaže:
– Gospodine, blagoslovi ove darove koje ću primiti od tvog obilja po
Kristu, našemu Gospodinu. Amen.

Kategorije
Sveci

Sveti Antun Padovanski

sv.ante

crkveni naučitelj (1195–1231)

Iako je današnji svetac po rodu Portugalac, rođen u Lisabonu oko g. 1195., ipak je općenito poznat kao Padovanac jer u tome gradu ostade najživlja uspomena na njegov apostolski rad i jer u njemu svetac nađe svoje posljednje počivalište. Njegov grob u veličanstvenoj bazilici, zvanoj »il Santo«, i danas je cilj neprestanih hodočašća. Štovanje sv. Antuna u Katoličkoj crkvi tako je rašireno i tako općenito da predstavlja pravi religiozni fenomen. Upoznajmo stoga lik sveca koji je kršćanskome puku tako drag!
On je potjecao iz plemenite lisabonske obitelji, a na krštenju je dobio ime Ferdinand. Kad mu je bilo 20 godina, stupio je u red regularnih kanonika sv. Augustina i to u samostanu Sv. Vinka kod Lisabona. Tu je ostao dvije godine, a zatim prešao u samostan Sv. Križa u Coimbru, koja je tada bila najčasnije kulturno središte Portugala. Ondje se dao na proučavanje Svetog pisma i svetih Otaca, osobito sv. Augustina, što će za budućeg velikog propovjednika i naučitelja biti od najveće važnosti. On se za službu naviještanja temeljito pripremio. Vjerojatno je g. 1219. bio zaređen za svećenika.

Već sljedeća godina za Ferdinanda postade prijelomna. Tada je kroz Coimbru prolazila povorka s relikvijama prvih mučenika novoosnovanoga franjevačkoga reda, koji poginuše za vjeru u sjevernoj Africi. I mladog je Ferdinanda obuzela živa želja za mučeništvom, da i on svoju vjeru posvjedoči krvlju. Stoga zamoli za dopuštenje da smije stupiti u franjevce, što mu bi odobreno. Stupivši u novi red, promijeni ime i prozva se Antunom. Još iste 1220. g. kao misionar otputuje u Maroko. Želio je biti mučenik, no Bog je s njim imao druge planove. Jedan ljetopis o tome kaže: »Sam Bog mu se opro udarivši ga teškom bolešću što ga je mučila cijelu zimu.« Pritisnut bolešću, Antun se želio vratiti u domovinu i dao se već na put, ali žestoka oluja baci brod na kom se vozio na sicilijsku obalu. Na Siciliji je u proljeće 1221. ostao posve kratko vrijeme, ostavivši iza sebe neke neodređene uspomene. Na taj će se otok opet vratiti u ljeto i jesen 1223., no i taj put posve kratko.

Na Duhove g. 1221. sveti Antun je u Asizu sudjelovao na glasovitoj franjevačkoj skupštini zvanoj »na hasurama«. Ondje se susreo i sa svetim Franjom. Čini se da osnivač franjevačkog reda nije u Antunu otkrio velik talenat, što se u njemu krio. Ne dobivši od kapitula nikakvo zaduženje, svetac je zamolio fra Gracijana, provincijala pokrajine Emilije, da smije poći u njegovu provinciju. Ondje je jedno vrijeme u molitvi i pokori boravio na osamljenom mjestu Montepaolo kod Forlija. Na taj se način spremao na svoj veliki propovjednički apostolat, koji će mu Providnost uskoro dodijeliti.
Dotada posve nepoznat i svojim fratrima, Antun je zablistao kad je nenadano morao održati propovijed u Forliju kod jednog svećeničkog ređenja. Tada je otkriveno njegovo veliko teološko znanje, osobito poznavanje Svetoga pisma, i njegova velika rječitost, koja će ga učiniti jednim od najvećih crkvenih propovjednika svih vremena. Odmah mu je bila povjerena propovjednička služba i on poče svoj propovjednički križarski pohod, koji će biti vremenski kratak, ali će u Božjem narodu ostaviti ipak neizbrisive tragove.

Pohod je započeo u Riminiju, gdje je obratio krivovjerca Bonilla, uputivši se prema sjevernoj Italiji. O tome njegov prvi životopisac, neki nepoznati fratar, u takozvanom Životu ili Prvoj legendi, zvanoj i Assidua, po latinskoj riječi kojom započinje, bilježi ovo: »Circumibat civitates et castra, vicos et campestria, et vitae semina… cunctis spargebat.« A to znači da je poput Isusa obilazio gradove, utvrđena naselja, sela i ravnice sijući svima sjeme života. Ono je sadržano u Božjoj riječi, što ju je naviještao.
Kao propovjednik borio se protiv tadašnjih nauka katara, patarena i albigenza, protiv zlih običaja, a nastojao je pomiriti zavađene stranke te obnoviti vjerski i ćudoredni život kršćana. Žar i energija kojima se borio protiv krivovjernih nauka pribaviše mu naziv »malj heretika«. Danas nam taj naslov ne mora zvučati simpatično, ali se zbog njega nipošto ne moramo svecu manje diviti koliko je revnovao za istinu i čistoću kršćanskog nauka.

Od g. 1223–1225. sv. Antun kao učitelj svete teologije u bolonjskom samostanu Santa Maria della Pugliola postavlja temelje franjevačkoj teološkoj školi koja će kasnije dati velikih učitelja, od kojih su najveći sv. Bonaventura te Ivan Duns Skot. Kao profesor teologije Antun je dobio pismo od utemeljitelja reda sv. Franje, u kojem mu serafski otac mudro napominje: »Sviđa mi se što braći predaješ teologiju, samo ako studirajući ne gasiš duh molitve, kako i stoji u našem Pravilu.«
Od 1225–1227. Antun se nalazi u južnoj Francuskoj. Ondje poučavaše teologiju u Montpellieru, Toulouseu i Puy-en-Velayu, a propovijedao je u Bourgesu, Limogesu, St-Junienu, Briveu i Arlesu, nastupajući apostolskom slobodom protiv brojnih krivovjeraca, čak i na trgovima, što nije bilo bez opasnosti. No Antun se nije bojao jer je čeznuo za mučeničkom krunom.
Slušajući ili čitajući o sv. Antunu, navikli smo na čudesne stvari u njegovu životu. Od svega toga dosada nisam ništa spomenuo. To je zato što u stvarima čudesa želim biti što kritičniji. Da, vjerujem u Isusova čudesa, i u ona što ih je Bog činio preko svojih svetaca, ali samo u ona koja su nam povijesno zajamčena. Više vrijedi jedno sigurno čudo nego tisuću izmišljenih i preuveličavanih čudesa.

Dok se Antun nalazio u službi kustoda u Limogesu, za što je najvjerojatnije bio izabran na kapitulu u Arlesu g. 1226., i jednom propovijedao o križu, ukazao mu se sv. Franjo obdaren Kristovim ranama. Bilo je to malo pred smrt velikoga sveca, jer je upravo te godine 4. listopada umro sveti Franjo.

Nakon Uskrsa 1227. Antun se vratio u Italiju da u Asizu, kao limoški kustod, sudjeluje na generalnom kapitulu reda. Tada je bio izabran za provincijala emilijske provincije u Italiji i tu je službu obnašao tri godine. Bio je to znak povjerenja prema njemu, njegovoj svetosti i sposobnosti da upravlja. No i kao poglavar zadužen upravom nije prestajao propovijedati, već je i dalje marno naviještao Božju riječ.

Baš u to je doba sastavio svoje propovjedničko djelo Sermones dominicales (Nedjeljni govori). Za vjerodostojnost toga djela jamče nam 13 kodeksa, napisanih između XIII. i XIV. stoljeća. Svečeva je metoda propovijedanja bila ova: najprije bi naveo koji tekst iz Svetoga pisma, načinio uvod oslanjajući se opet na jedan biblijski tekst te zatim razvio temu o kojoj je želio govoriti. Od četiri načina na koje se može tumačiti jedan biblijski tekst: doslovno, u prenesenom smislu, anagoški ili uzdižući se od riječi Svetog pisma k Bogu, Antun je najviše upotrebljavao tropološki ili moralni način izlaganja, izvodeći iz svetoga teksta ćudoredne pouke za konkretan život svojih slušatelja. Propovijedi je napisao da bi se njima u propovjedničkoj službi mogla poslužiti i njegova subraća pa je na taj način postao preteča, uzor i zaštitnik svih onih koji pišu i izdaju propovijedi.

Propovjednička djela sv. Antuna sadržavaju veliko blago svetopisamskog, ćudorednog i mistično-asketskog nauka. U apostolskome breveu Exulta Lusitania (Portugalu, kliči!) papa Pio XII. pokazuje na sv. Antu kao na odličnog teologa u osvjetljavanju istine vjere. Tim je breveom Pio XII. u našem stoljeću proglasio velikog srednjovjekovnog propovjednika Antuna Padovanca naučiteljem Crkve. Nakon te počasti, iskazane sv. Antunu, uslijedile su g. 1946. dva »Antunovska tjedna«, jedan u Rimu, drugi u Padovi, na kojima su sudjelovali teološki i povijesni stručnjaci te svojim referatima osvijetlili misao i nauk velikog sveca. Među njima je bio i naš hrvatski stručnjak, sada već pokojni o. Karlo Balić, koji je održao dva predavanja: »Sveti Antun, evanđeoski naučitelj, i drugi naučitelji franjevačke skolastike« te »Spisi svetog Antuna«.

Na temelju Akata spomenutih kongresa ili tjedana možemo zaključiti da se teologija sv. Antuna može nazvati kerigmatskom, to jest naviještačkom, a svrha joj je konkretna pastoralna praksa, briga za duhovno dobro svakog vjernika. Zato sv. Antun razvija naročito ove teme: zapovijedi i kreposti kršćanskoga ćudoređa. Od kreposti osobito naglašava: vjeru, ljubav prema Bogu, samilost prema siromasima i potrebnima, duh molitve, poniznost, samozataju, a obara se na sve poroke svoga vremena kao što su: oholost, škrtost, bludnost, lihvu. Na ovu se posljednju naročito žestoko okomio i nemilosrdno je šibao pa je na taj način pridonio i društvenom nauku Crkve. Prilično je razvio i nauk o sakramentu pokore. Kad sve to imamo u vidu, onda lako razumijemo zašto ga je Crkva odlikovala naslovom svoga naučitelja.

Negdje oko Uskrsa g. 1228. svetac se u poslovima svoga reda nalazio u Rimu. Tada je propovijedao u prisutnosti velikog franjevačkog prijatelja pape Grgura IX., inače veoma učena čovjeka. Taj se zadivio nad njegovim velikim poznavanjem Svetoga pisma. Zato ga je i pozdravio kao »škrinju zavjeta«, tj. Staroga i Novoga zavjeta, u kojoj leži pohranjeno veliko svetopisamsko blago.

Antun je godine 1230. na kapitulu bio riješen dužnosti provincijala pa se vratio u Padovu, gdje je već boravio barem dva puta. Ipak je morao još jednom poći i u Rim kao član jedne komisije, koja je imala zadatak da prouči neka dvojbena pitanja o tumačenju Pravila franjevačkoga reda. U zimi 1231. u Padovi je napisao svoju drugu veliku zbirku propovijedi Sermones in solemnitatibus Sanctorum (Govori za blagdane svetaca). Uz to je napisao i šest govora za svetkovine Majke Božje, u kojima je sadržana njegova mariologija. Ti se govori odlikuju izvanrednom toplinom i mističnim zanosom. Na svakoj se strani osjeća da su sve proizašle iz srca sveca koji je veoma štovao i ljubio Majku Božju. U njima Antun zamjernom teološkom točnošću i genijalnošću u stvaranju pojmova, slika i usporedaba osvjetljuje misiju, dostojanstvo, kreposti i povlastice Presvete Djevice. Na području mariologije sveti Antun je odličan svjedok marijanske tradicije između sv. Bernarda i sv. Bonaventure. On veliča naročito Marijino djevičanstvo, čistoću i svetost. Izričito uči da je Marija dušom i tijelom uznesena na nebo, pa je zaslužio da ga u dogmatskoj buli o Marijinu uznesenju na nebo Munificentissimus Deus Pio XII. uz drugih 13 otaca i učitelja izričito navodi. Njegovi govori idu u prilog i nauku o Marijinu posredništvu. Mariologiju svetog Antuna stručno je obradio Lorenzo di Fonzo, konventualac i pročelnik Papinskog teološkog fakulteta Sv. Bonaventure u Rimu.

Sv. Antun je 1231. godine s velikim uspjehom održao korizmene propovijedi. Propovijedao je i poslije Uskrsa obilazeći mnoga sela. Dvadesetak dana pred smrt povukao se u samoću Camposampiero, dvadesetak kilometara daleko od Padove. Ondje se pogoršala njegova vodena bolest od koje bolovaše neko vrijeme. Htio je da ga prenesu u Padovu, ali je umro na putu u samostanu dell’Arcella. Prije smrti, u viđenju je ugledao svoga Gospodina, a izdahnuo je u petak 13. lipnja podvečer pjevajući himan O gloriosa Domina.

sv. Antun Padovanski blagdan

Bog je odmah počeo s proslavom svoga sluge jer je skupina dječaka pohitila u obližnju Padovu vičući kroz grad: »Umro je sveti pater.« Ni punu godinu kasnije papa Grgur IX. svečano ga je u katedrali u Spoletu uvrstio u broj svetih. Pripisuju mu se mnoga čudesa pa je vjerojatno i zbog njih postao toliko štovani svetac. Već je za života ozdravio mnoge bolesnike pa čak i oživio neke mrtvace. Neke je opsjednute oslobodio vlasti sotone, a proricao je i buduće događaje. Neka je svečeva čudesa ovjekovječila likovna umjetnost, tako njegovo propovijedanje ribama, čudo s mazgom što je pala na koljena pred Presv. Sakramentom, ukazanje Djeteta Isusa. Neposredno poslije svečeve smrti pripisuju mu 19 čudesnih ozdravljenja koja su bila službeno ispitana i zajamčena. No čudesna su se uslišanja po zagovoru sv. Antuna nastavila i dalje pa traju sve do današnjih dana.

Božji narod štuje sv. Antuna naročito na tri načina:
1) Slaveći njemu u čast utorke. To je zato što je svetac bio pokopan u utorak 17. lipnja 1231. i što se toga dana dogodilo više velikih čudesa.
2) Noseći uza se njegovu medaljicu, sličicu ili kipić. Važno je napomenuti da to ne smijemo smatrati nekom amajlijom jer bi to bilo praznovjerje. Želimo li u pravom duhu to prakticirati, onda nas mora podsjećati na sveca da mu se s pouzdanjem utječemo, a ne kao da sama medaljica ili slika ili kip može izvesti neko čudo ili očuvati od kakve nesreće.
3) Darivajući za kruh svetog Antuna u korist siromaha. Čini mi se da je ta praksa danas najodličniji način štovanja sv. Antuna jer njome pomažemo siromasima, činimo stvarno djelo milosrđa i bratske ljubavi, što je pred Bogom veoma vrijedno. Postanak te prakse pripisuje se čudu po zagovoru sv. Antuna. Neka je majka po njegovu zagovoru zadobila milost da joj je oživjelo dijete koje se bilo utopilo u nakapnici za kišnicu. Dok je molila za čudo, obećala je da će u korist siromaha dati toliko kilograma žita koliko je dijete teško.

Za one koji hodočaste u Padovu na grob sv. Antuna navest ću nešto iz svoga putopisa u Lurd g. 1972., kad smo se s našim hodočasnicima zaustavili i u Padovi te ondje kroz dva sata razgledali velebnu baziliku Sv. Antuna koja je, uz katedralu Sv. Justine, pravi ures Padove. Ta divna bazilika izgleda kao neka veličanstvena vizija koje se ne možeš do sita nagledati. Ona je meta hodočasnika iz svih strana našega globusa, jer je sv. Anto jedan od najpopularnijih svetaca. Njezina gradnja počinje g. 1232., godinu dana nakon svečeve smrti. Gradila ju je pobožnost prvih franjevaca, uz velikodušnu pomoć grada Padove i brojnih hodočasnika koji su željeli da njihov svetac ima što veličanstveniji nadgrobni spomenik. XIII. stoljeće poznato je u crkvenoj povijesti kao vrijeme izvanrednog kršćanskog idealizma i zanosa, koji je dolazio do izražaja i u gradnji velikih i umjetnošću bogatih katedrala i bazilika.

Povijest nije zabilježila ime arhitekta ili više njih koji su idejno zamislili tako bogato i tako veličanstveno zdanje. Ali, iako ne znamo za njihovo ime, znamo da su imali bogat duševni i kršćanski život jer takvo što ne bi mogao zamisliti neki zakržljali duh. P. Sartori misli da bi začetnik tog neobičnog umjetničkog djela mogao biti genijalni brat Ilija iz Assisija, koji je umro g. 1253. Crkva, iako po svojim kupolama donekle oponaša baziliku Sv. Marka u nedalekoj Veneciji, ipak po svojoj apsidalnoj strukturi posve je originalna i možemo reći jedinstvena na svijetu. U kasnijim stoljećima nije pretrpjela nikakve promjene u svojoj originalnoj arhitekturi. Pretrpjela je mnogo štete od strašnog požara godine 1749., ali je na sreću tako obnovljena da se poštivala njezina prvotna izvornost. Stoljeća su ipak obogaćivala nutrinu, no ne uvijek najsretnije.

Bazilika ima osam kupola, dva tornja blizanca te nekoliko manjih tornjića. Ulazeći u baziliku, oku se pruža veličanstvena panorama koja djeluje čarobno. Koliko šarenilo boja, kamenja, mramora, stupova, oltara, prozora! Daleko bi nas odvelo opisivanje pojedinosti, zato radije krenimo na lijevu stranu u kojoj se nalazi grob evanđeoskog naučitelja, velikog srednjovjekovnog propovjednika i čudotvorca svetog Antuna, koji, iako Portugalac, postade Padovanac za sva vremena. Svečev grob okružuje bogato urešena kapela u kojoj se stoljećima okušavala umjetnost svake vrste i stila. Mramorni natpis: »Divo Antonio Confessori Sacrum RP PA PO.« U slobodnom hrvatskom prijevodu rekli bismo: »Ovu svetinju sv. Antunu priznavaocu podiže Padovanska Republika«. U gornjoj niši uz svečev kip stoje i kipovi padovanskih svetaca, mislim onih koji se u Padovi veoma poštuju: sv. Ivana Krstitelja, sv. Justine, sv. Prosdocima i sv. Danijela, mučenika.

Grob sv. Antuna, koji se nalazi na oltaru, neprestano obilaze njegovi štovatelji, dotičući se živom vjerom kamena koji krije njegove tjelesne ostatke. I to je jedno mjesto žarke molitve koja sadržava tolike ljudske potrebe, vapaje, suze, što se dižu iz ove suzne doline pred onoga u koga Božji narod ima toliko povjerenja. I ja sam velikom svecu preporučivao svoje velike, bar za mene, i one male, sićušne nakane, koje u srcu nosi gotovo svaki kršćanin. Kao gimnazijalac osjetio sam jedanput neobičnu pomoć sv. Antuna. Sjećam se toga još danas. Čitajući iz sjemenišne biblioteke Šenoin roman Čuvaj se senjske ruke!, koji je bio umotan kao i sve druge knjige, stavio sam u omot jednu prilično veliku novčanicu, koja je za moj đački džep bila jedno malo ali nužno bogatstvo. Knjigu sam vratio u biblioteku, a kad opazih da nema moje novčanice, nisam ni pomišljao kamo sam je stavio. Bilo je to u lipnju pred polazak kući i novac mi je trebao za vlak. U svojoj stisci preporučio sam se sv. Anti. I gle čuda: već sutradan tu istu knjigu dobio je za čitanje jedan moj kolega iz razreda, pogledao što se krije u zamotu, nabasao na novac, a i na mene pokazavši mi to. Zar je to zbilja sve slučajno? Ne vjerujem. Biblioteka je bila velika, mnoštvo knjiga; knjigu s mojim novcem mogao je posuditi dečko iz kojeg drugog razreda a ne baš iz moga, a naišavši na novac mogao ga je i zadržati. Nisam baš na to mislio u Padovi, već mislim sada, dok pišem ove uspomene, da moja povezanost s padovanskim svecem bude još veća.

A ovo nije bio moj prvi posjet bazilici Sv. Antuna. Prvi put sam je posjetio i u njoj služio sv. misu za vrijeme hrvatskog hodočašća u Rim prigodom kanonizacije sv. Nikole Tavelića. No, tada nije bilo mnogo vremena za razgledanje jer je valjalo odmah juriti dalje. Zato sam se sada mirno i nesmetano mogao dati na razgledanje te divne crkve i uočiti mnoge pojedinosti koje su u žurbi prvi put izbjegle mojem oku.

Stručni tumač tumačio je u isto vrijeme skupini francuskih Antunovih hodočasnika sve što je vrjednije i značajnije. U bazilici sam susreo i dvije redovnice u neobičnim redovničkim odorama. Upitao sam ih odakle su i kojem redu pripadaju? Odgovorile su mi da su iz Venecije i da pripadaju redu Male Gospe, koji su osnovale Bartolomea Capitanio i Vincencia Gerosa. Kad sam im se predstavio kao isusovac rekoše mi da smo duhovni rođaci jer brojne njihove sestre djeluju u Indiji skupa s isusovačkim misionarima.
Stručnjaci za baziliku Sv. Antuna preporučuju da se nakon razgledanja bazilike pođe u ulicu Cesarotti na Pontecorvo, jer se s te točke pruža najslikovitiji pogled na tu divnu građevinu. Mi se nismo okoristili tom mogućnošću jer nas nitko na nju nije tada upozorio. Pošli smo odmah u autobuse da krenemo opet na kolodvor i nastavimo svoje putovanje prema cilju, prema Gospinu Lurdu. Našim nemoćnim bolesnicima, koji su nas čekali u vlaku, donijeli smo svetu pričest da i oni budu dionici našega padovanskog hodočašća.

Završimo ovaj prikaz s nekoliko misli iz jedne propovijedi svetog Antuna! »Onaj koji je ispunjen Duhom Svetim govori različitim jezicima. Različiti su jezici različita svjedočanstva za Krista, kao što su poniznost, siromaštvo, strpljivost, poslušnost. Njima govorimo kad ih drugima pokazujemo životom. Riječ je živa kad govori život. Neka zato prestanu riječi, a neka progovore djela. Prepuni smo riječima, prazni djelima. Stoga nas stiže prokletstvo Gospodnje, koji prokle smokvu na kojoj ne nađe ploda, nego samo lišća. ’Zakon je propovjedniku’, veli Grgur, ’da ono što propovijeda provodi u djelo’. Uzalud se hvasta poznavanjem zakona onaj tko djelima razara nauk.«

Kategorije
Obavesti

Sv. Petar i Pavao, apostoli – svetkovina

Nedjelja, 29. 06. 2014. – Sv. Petar i Pavao, apostoli – svetkovina

Sv. Misa: – u 7,00: + Ljudmila
– u 9,00: Holly Mass in English
– u 10,30: Za sve župljane
– u 18,00: ++ Lukić Pero, Mara, Josip i Mato

Ponedjeljak, 30. 06. – Prvomučenici Svete Rimske Crkve
Sv. Misa: – u 7,00
– u 19,00: Po nakani darovatelja

Utorak, 01. 07. – Sv. Aron
Sv. Misa: – u 7,00
– u 19,00

Srijeda, 02. 07. – Sv. Oton
Sv. Misa: – u 7,00
– u 19,00

Četvrtak, 03. 07. – Sv. Toma apostol
Sv. Misa: – u 7,00
– u 19,00

Petak, 04. 07. – Sv. Elizabeta Portuglaska – Prvi petak
Sv. Misa: – u 7,00: Na čast i hvalu Presvetom Srcu Isusovom
– u 19,00: ++ Jozo i Jaka Dragičević

Subota, 05. 07. – Sv. Ćiril i Metod – Prva subota
Sv. Misa: – u 7,00
– u 19,00: ++ iz ob. Gosta i Vidović

Nedjelja, 06. 07. 2014. – 14. Nedjelja kroz godinu

Sv. Misa: – u 7,00: Po nakani darovatelja
– u 9,00 – Holly Mass in English
– u 10,30: Za sve župljane
– u 19,00: Za blagoslov naše Nadbiskupije

 

» Svim župljanima i prijateljima naše crkve i samostana čestitamo današnju Svetkovinu sv. Petra, našega nebeskog zagovornika i zaštitnika.
» Hvala našem p. Nikoli Stankoviću koji nas je razumno i pobožno vodio u duhovnoj obnovi. Hvala vama na ustrajnom i aktivnom sudjelovanju u Trodnevnici i Tribini.
» Hvala za priloge za cvijeće, za kolače, pite, sokove… Slijedi posluženje.
» Večeras u 18 sati u katedrali je sv. Misa s papinim Izaslanikom.
» Proslava sv. Ćirila i Metoda bit će u iduću nedjelju u 10,00 sati. Pogledajte plakat!

 

SVETI PETRE APOSTOLE. HVALA TI!

Kategorije
Obavesti

Blagdan sv. Petra i Pavla 29.06.2014.

sveti_petar

Dragi vjernici, župljani
i prijatelji Crkve Sv. Petra

TRODNEVNICA
UOČI SVETKOVINE
26. do 28. 06. 2014.
Predvodi: p. Nikola Stanković
redoviti profesor Filozofskog fakulteta
Družbe Isusove u Zagrebu

29. 06. sv. Misu u 10.30
slavi mons. Stanislav Hočevar

Kategorije
Obavesti

Tribina 26.06.2014.

mock211

Četvrtak, 26. 06. 2014. u 19h
U CRKVI SV. PETRA APOSTOLA, MAKEDONSKA 23

Boje li se vjernici razuma?

Tribinu će održati
p. NIKOLA STANKOVIĆ
redoviti profesor Filozofskog fakulteta Družbe Isusove u Zagrebu

Kategorije
Obavesti

Sajt Crkve Sv Petra Apostola

laptop

Drago nam je objaviti da je naša nova internet stranica i znanično puštena u rad.

Iskreno se nadamo da ćete uživati ​​u istraživanju našeg novog sajta, i slobodno pošaljite komentar, utisak ili predlog o izgledu i funkcionalnosti. Ubacivanje sadržaja još uvek traje, pa nam nemojte zameriti što sve informacije nisu trenutno dostupne.

Srdačno Vaš,

Pater Vinko Maslać