Kategorije
Obavesti

ŽELIŠ POSTITI?

Želiš postiti?

Posti od neljubaznosti. Budi susretljiv prema drugima i prema samom sebi.

Posti od srditosti i moli: „Isuse blaga i ponizna srca, učini srce moje po Srcu svom“.

Posti od gunđanja i nezadovoljstva. Otvori oči za sve dobro koje te okružuje i Raduj mu se.

Posti od gorčine i budi zahvalan za ono što imaš.

Posti od nestrpljenja i pretjeranih očekivanja, prihvati ljude kakvi jesu.

Posti od pesimizma, traži i nalazi pozitivne stvari i događaje oko sebe.

Posti od pustih nepotrebnih briga i usudi se imati povjerenja u Boga.

Posti od želje za posjedovanjem i Raduj se postojanju.

Posti od površnosti i savjesno se posveti onomu što radiš.

Posti od jalove kritike. Učini nešto konstruktivno.

Posti od ogovaranja i otkrij Isusa koji živi u ljudima.

Posti od sebičnosti i otvori se svojoj okolini.

Posti od osvetoljubivosti i pruži ruku pomirnicu.

Posti od nepotrebnih riječi. Saslušaj druge.

Posti od ponavljanja pobožnih riječi i uroni u molitvu.

Posti od oholosti i otkrij vrijednost ljudi koji te okružuju.

Posti od nepravde. Otkrij radost pravednosti.

Posti od iskorištavanja drugih i cijeni njihov rad po njegovoj pravoj vrijednosti.

Posti od lijenosti učini nešto za društvo u kojemu živiš.

Posti od zavisti i Raduj se tuđoj radosti.

Posti od škrtosti i otvori srce za potrebe onih koji imaju manje od tebe.

Posti od bludnosti i otkrij ljepotu dostojanstva svojega i tuđega tijela.

Posti od neumjerenosti i svedi svoje potrebe na razumnu mjeru. Tvoj um i tvoje tijelo bit će ti zahvalni.

Posti od laži. Otkrij ljepotu istine. Ona će te osloboditi.

Posti o kruhu i vodi. To će ti sigurno pomoći.

 

Čini drugomu što je tebi drago da ti drugi čini.

Ne čini drugomu što ti nije drago da ti drugi čini.

Ljubi Boga nada sve. Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe.

(Lv 19,19; Gal 5,14; Jak 2,8; 1 Iv 4,27).

 

Tada će ti Korizma donijeti ploda.

Kategorije
Obavesti

KORIZMA

KORIZMA

Povezana slika

MILOSNO VRIJEME OBRAĆENJA

Korizma – je vrijeme:

  1. molitve;                                                                                                                                                                sami i sa drugima;                                                                                                                                          češće poći na sv. Misu;                                                                                                                                         čitati sv. Pismo.
  2. posta (pokore)
  3. dobrih djela
Kategorije
Obavesti

TRIBINA: Posvećeni život: jedno(st) u različitosti (karizmi)

Posveceni zivot

TRIBINA

Petak, 26. 06. 2015. u 19h

U CRKVI SV. PETRA APOSTOLA MAKEDONSKA 23


Tribinu će održati

p. IVICA MUSA

profesor Filozofskog fakulteta Družbe Isusove u Zagrebu

Kategorije
Obavesti

Poruka Svetog Oca Franje za korizmu 2015.

Papa Franjo

Poruka Svetog Oca Franje za korizmu 2015.

Očvrsnite srca (Jak 5, 8)

Draga braćo i sestre,
korizma je vrijeme obnove za Crkvu, zajednice i pojedine vjernike. To je nadasve “vrijeme milosti” (2 Kor 6, 2). Bog od nas ne traži ništa što nam već prije nije dao: “Mi ljubimo jer on nas prije uzljubi” (1 Iv 4, 19). On nije ravnodušan prema nama. Stalo mu je do svakog od nas, poznaje svakog od nas po imenu, brine se za nas i traži nas kada se okrenemo od njega. On se zanima za svakog od nas; njegova ga ljubav priječi da bude ravnodušan prema onome što nam se događa. Međutim događa se da kada nam je dobro i kada smo bez briga tada zaboravljamo druge (što Bog Otac nikada ne čini): ne zanimaju nas njihovi problemi, njihove patnje i nepravde koje podnose… Tada naše srce postaje hladno. Sve dok mi je relativno dobro i dok sam zadovoljan, ne mislim na one koji nisu dobro. Taj egoistični, ravnodušni stav danas je poprimio svjetske razmjere, dotle da možemo govoriti o globalizaciji ravnodušnosti. To je problem s kojim se, kao kršćani, moramo uhvatiti u koštac.

Kada se Božji narod obrati njegovoj ljubavi, nalazi odgovore na ona pitanja koja povijest neprestano postavlja. Jedan od najvećih izazova o kojem želim progovoriti u ovoj svojoj poruci jest upravo globalizacija ravnodušnosti.

Ravnodušnost prema bližnjemu i prema Bogu predstavlja stvarnu napast također za nas kršćane. Imamo stoga potrebu svake godine u korizmi čuti vapaj prorokâ koji dižu svoj glas i bude naše uspavane savjesti.
Bog nije ravnodušan prema svijetu, već ga toliko ljubi da je dao svoga Sina za spasenje svakog čovjeka. U utjelovljenju, zemaljskom životu, smrti i uskrsnuća Sina Božjega vrata između Boga i čovjeka, između neba i zemlje otvorena su jednom zasvagda. Crkva je poput ruke koja ta vrata drži otvorenima naviještanjem Božje riječi, slavljenjem sakramenata, svjedočenjem vjere ljubavlju djelotvorne (usp. Gal 5, 6). No, svijet teži zatvoriti se u samoga sebe i zatvoriti ta vrata kroz koja Bog ulazi u svijet i svijet u njega. Tako ruka, koja je Crkva, ne smije se nikada iznenaditi ako bude odbačena, zgažena i ranjena.

Božji narod treba dakle tu duhovnu obnovu, da ne bi postao ravnodušan i zatvoren u samoga sebe. Želim vam predložiti za razmišljanje tri biblijska teksta.

1. “Ako trpi jedan ud, trpe zajedno svi udovi” (1 Kor 12, 26) – Crkva
Božja ljubav razbija tu pogibeljnu zatvorenost u sebe same koja se zove ravnodušnost. Crkva nam tu Božju ljubav pruža svojim učenjem i, nadasve, svojim svjedočenjem. Međutim, svjedočiti se može samo ono što se najprije iskusilo. Kršćanin je onaj koji dopušta Bogu da ga zaodjene svojom dobrotom i milosrđem, da ga zaodjene Kristom, da bi poput njega bio na službu Bogu i ljudima. To nam jasno doziva u svijest liturgija Velikog četvrtka obredom pranja nogu. Petar nije želio da mu Isus opere noge, ali je kasnije shvatio da Isus ne želi biti samo primjer kako trebamo jedni drugima prati noge. Tu službu može činiti drugima samo onaj koji je prije toga dopustio Isusu da mu opere noge. Jedino on ima “dijela” s njim (Iv 13, 8) i tako može služiti drugima.

Korizma je pogodno vrijeme da dopustimo Kristu da nam služi te tako postanemo poput njega. To se događa svaki put kada primamo sakramente, napose euharistiju. U njoj postajemo to što primamo: Kristovo tijelo. U tome tijelu nema mjesta za onu ravnodušnost koja, čini se, tako često zagospodari našim srcima. Jer onaj tko je Kristov pripada jednom tijelu i u njemu ne možemo biti ravnodušni jedni prema drugima. “I ako trpi jedan ud, trpe zajedno svi udovi; ako li se slavi jedan ud, raduju se zajedno svi udovi.” (1 Kor 12, 26).

Crkva je communio sanctorum ne samo zbog svojih svetaca, već također zato jer je zajedništvo u svetim stvarima: ljubavi Boga koji nam se objavio u Kristu i svim njegovim darovima. Među tim darovima je također odgovor onih koji su dopustili da ih ta ljubav zahvati. U tome zajedništvu svetih i u tome dioništvu u svetim stvarima nitko zadržava ništa za sebe, već sve što ima dijeli s drugima. A budući da smo povezani u Bogu, možemo učiniti nešto i za one koji su daleko od Boga, za one do kojih nikada ne bismo mogli doprijeti vlastitim silama, da s njima i za njih molimo Boga da se svi otvorimo njegovu djelu spasenja.

2. “Gdje ti je brat…? ” (Post 4, 9) – Župa i zajednice
Sve što smo rekli za opću Crkvu mora se primijeniti na život župâ i zajednicâ. Uspijevamo li u tim crkvenim stvarnostima iskusiti da smo dio istoga tijela? Tijela koje ujedno prima i dijeli ono što Bog želi darivati? Tijela koje poznaje i skrbi za svoje najslabije, najsiromašnije i najmanje članove? Ili se sklanjamo u neku opću ljubav koja želi zagrliti cio svijet, ali zaboravlja Lazara koji sjedi pred našim zatvorenim vratima? (usp. Lk 16, 19-31).
Kako bismo primili ono što nam Bog daje i kako bi to dalo obilne plodove moramo nadići granice vidljive Crkve na dva načina.

Prije svega ujedinjujući se s nebeskom Crkvom u molitvi. Kada zemaljska Crkva moli, tada se uspostavlja zajedništvo uzajamnog služenja i dobra koje se uspijeva vinuti do Božjeg lica. Sa svetima koji su našli svoju puninu u Bogu, činimo sastavni dio onoga zajedništva u kojem ljubav pobjeđuje ravnodušnost. Nebeska Crkva nije pobjednička jer je okrenula leđa patnjama svijeta i sama uživa u slavi. Sveci, radije, već kontempliraju i raduju se činjenici da su, Isusovom smrću i uskrsnućem, jednom zauvijek pobijedili ravnodušnost, tvrdoću srca i mržnju. Sve dok ta pobjeda ljubavi ne prožme čitav svijet, sveci nas nastavljaju pratiti na našem ovozemaljskom putovanju. Sveta Terezija iz Lisieuxa, crkvena naučiteljica, izrazila je uvjerenje da radost na nebu zbog pobijede raspete ljubavi neće biti potpuna sve dok i jedan čovjek na zemlji pati i jeca od boli: “Čvrsto sam uvjerena da neću biti besposlena na nebu; želja mi je i nadalje raditi za Crkvu i za duše” (Pismo 254 od 14. srpnja 1897.).

Mi smo dionici zaslugâ i radosti svetaca, a oni sudjeluju u našoj borbi i u našoj želji za mirom i pomirenjem. Njihova radost zbog pobjede Krista uskrsloga daje nam snagu u nastojanju da prevladamo tolike oblike ravnodušnosti i tvrdoće srca.

S druge strane svaka je kršćanska zajednica pozvana izaći iz same sebe i biti uključena u život društva čiji je dio, napose radeći sa siromašnima i onima koji su se udaljili od Crkve. Crkva je po svojoj naravi misionarska, nije prignuta nad samu sebe, već je poslana svim ljudima.
Njezina je misija biti strpljivi svjedok Onoga koji želi privesti Ocu cjelokupnu stvarnost i svakoga čovjeka. Njezina je misija svima donijeti ljubav koja ne može šutjeti. Crkva slijedi Isusa Krista na putu koji je vodi do svakog čovjeka, sve do kraja zemlje (usp. Dj 1, 8). Tako u svakom našem bližnjem možemo vidjeti brata i sestru za koje je Krist umro i uskrsnuo. Sve što smo primili, primili smo i za njih. Jednako tako, sve ono što ta braća posjeduju je dar za Crkvu i čitavo čovječanstvo.

Draga braćo i sestre, velika mi je želja da sva mjesta u kojima je Crkva prisutna, posebno naše župe i naše zajednice, postanu otoci milosrđa usred mora ravnodušnosti.

3. “Očvrsnite srca” (Jak 5, 8) – Pojedini vjernik
I kao pojedinci izloženi smo napasti ravnodušnosti. Zatrpani vijestima i potresnim slikama ljudskih patnji, često osjećamo našu nesposobnost da pružimo pomoć. Kako izbjeći da budemo uvučeni u tu spiralu strahote i bespomoćnosti?

U prvom redu, možemo moliti u zajedništvu sa zemaljskom i nebeskom Crkvom. Ne podcjenjujmo snagu molitve mnoštva glasova ujedinjenih u molitvi! Inicijativa 24 sata za Gospodina, za koju se nadam da će se 13. i 14. ožujka provesti u čitavoj Crkvi, također na dijecezanskoj razini, želi biti znak te potrebe za molitvom.
Drugo, možemo pomagati djelima ljubavi, dopirući kako do onih koji su blizu tako i do onih koji su daleko, preko mnogobrojnih karitativnih tijelâ Crkve. Korizma je pogodno vrijeme da se pokaže ta briga za druge jednim znakom, pa i bio on i mali, našeg pripadanja jednoj ljudskoj obitelji.

Treće, patnja drugoga predstavlja poziv na obraćenje, jer mi potreba brata doziva u svijest krhkost moga života i moju ovisnost o Bogu i braći. Ako ponizno molimo za Božju milost i prihvaćamo granice svojih mogućnosti, tada ćemo vjerovati u beskrajne mogućnosti koje Božja ljubav čuva za nas. Moći ćemo se također oduprijeti đavolskoj napasti da mislimo da možemo vlastitim silama spasiti svijet i sebe.

Da bismo pobijedili ravnodušnost i naše težnje samodostatnosti, sve vas pozivam da živite ovo vrijeme korizme kao prigodu da se poradi na onome što je Benedikt XVI. nazvao izgradnjom srca (usp. Deus caritas est, 31). Imati milosrdno srce ne znači imati slabo srce. Tko želi biti milosrdan treba čvrsto, postojano srce, zatvorenu napasniku, a otvoreno Bogu. Srce koje dopušta da ga pronikne Duh Sveti i da posvuda nosi ljubav braći i sestrama. I konačno, siromašno srce, koje je svjesno vlastitog siromaštva i besplatno se daje drugima.

Zbog toga, draga braćo i sestre, želim zajedno s vama u ovoj korizmi reći Kristu: “Fac cor nostrum secundum cor tuum”: “Učini srce naše po Srcu svome” (prošnja iz litanija Presvetom Srcu Isusovu). Tada ćemo imati snažno i milosrdno, budno i velikodušno srce koje se ne zatvara u samo sebe i ne postaje plijenom globalizacije ravnodušnosti.
U toj usrdnoj nadi, jamčim svoju molitvu da ova korizma urodi duhovnim plodovima za svakog vjernika i svaku crkvenu zajednicu, i molim vas da molite za mene. Neka vas Gospodin blagoslovi i Majka Božja čuva!

Iz Vatikana, 4. listopada 2014. Blagdan svetog Franje Asiškog

Franjo

Kategorije
Obavesti

Korizma

korizmaU čemu je doista duh i smisao korizme? Očito korizma nije sama sebi svrha nego je usmjerena k Vazmenom trodnevlju, odnosno vrhuncu i temelju naše vjere – Isusovom uskrsnuću.

Ono što predstavlja glavni zahtjev i poziv naše vjere, što sam Isus ističe u svom govoru na Gori, jest svetost: “Budite, dakle, savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!”( Mt 5,48). Isus nam daje Oca Nebeskoga kao uzora svetosti i savršenstva. Korizma je posebno vrijeme nasljedovanja Njega u tome. Ali kako? Na koji način? Ključ se krije u dvjema zapovijedima ljubavi: “Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svojega, i iz sve duše svoje, i iz svega uma svoga i iz sve snage svoje”; i ” Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga.” (Mk12,29-30). Svetost nije prvotno u činjenju još više stvari nego činjenju stvari boljima, na bolji način. Drugim riječima s ljubavlju.

Naravno da ljubav traži konkretna djela, ali ona se ne može svesti na broj onoga što činimo. Svetac nije isključivo onaj koji nešto čini nego koji ljubi i zato nešto čini. A ljubav u sebi je uvijek žrtva, žrtvovati (dio) sebe za i zbog (dobra) bližnjega. Ljubav je dati drugome prednost u odnosu na sebe. To je smisao i duh (korizmenog) odricanja. Korizma ima svoju radost, a to je radost dobra, koje je istinski temelj i pokazatelj ljubavi. Nije stvar u mnoštvu stvari kojih se želimo odreći ili učiniti kroz korizmu. Stvar je da doista ono što činimo činimo u duhu ljubavi i svetosti. Nije dovoljno u korizmi zapitati se što ću uraditi, još je važnije imati na pameti: kako ću to uraditi? Korizma je vrijeme koje nudi otkrivanje radosti svetosti koja se ne sastoji u vršenju posebnih ili herojskih djela i odricanja nego u vršenju svakodnevnih i običnih stvari (dužnosti) s još više ljubavi i vjere.