Kategorije
Uncategorized

Poruka Svetog Oca Franje za korizmu 2015.

Papa Franjo

Poruka Svetog Oca Franje za korizmu 2015.

Očvrsnite srca (Jak 5, 8)

Draga braćo i sestre,
korizma je vrijeme obnove za Crkvu, zajednice i pojedine vjernike. To je nadasve “vrijeme milosti” (2 Kor 6, 2). Bog od nas ne traži ništa što nam već prije nije dao: “Mi ljubimo jer on nas prije uzljubi” (1 Iv 4, 19). On nije ravnodušan prema nama. Stalo mu je do svakog od nas, poznaje svakog od nas po imenu, brine se za nas i traži nas kada se okrenemo od njega. On se zanima za svakog od nas; njegova ga ljubav priječi da bude ravnodušan prema onome što nam se događa. Međutim događa se da kada nam je dobro i kada smo bez briga tada zaboravljamo druge (što Bog Otac nikada ne čini): ne zanimaju nas njihovi problemi, njihove patnje i nepravde koje podnose… Tada naše srce postaje hladno. Sve dok mi je relativno dobro i dok sam zadovoljan, ne mislim na one koji nisu dobro. Taj egoistični, ravnodušni stav danas je poprimio svjetske razmjere, dotle da možemo govoriti o globalizaciji ravnodušnosti. To je problem s kojim se, kao kršćani, moramo uhvatiti u koštac.

Kada se Božji narod obrati njegovoj ljubavi, nalazi odgovore na ona pitanja koja povijest neprestano postavlja. Jedan od najvećih izazova o kojem želim progovoriti u ovoj svojoj poruci jest upravo globalizacija ravnodušnosti.

Ravnodušnost prema bližnjemu i prema Bogu predstavlja stvarnu napast također za nas kršćane. Imamo stoga potrebu svake godine u korizmi čuti vapaj prorokâ koji dižu svoj glas i bude naše uspavane savjesti.
Bog nije ravnodušan prema svijetu, već ga toliko ljubi da je dao svoga Sina za spasenje svakog čovjeka. U utjelovljenju, zemaljskom životu, smrti i uskrsnuća Sina Božjega vrata između Boga i čovjeka, između neba i zemlje otvorena su jednom zasvagda. Crkva je poput ruke koja ta vrata drži otvorenima naviještanjem Božje riječi, slavljenjem sakramenata, svjedočenjem vjere ljubavlju djelotvorne (usp. Gal 5, 6). No, svijet teži zatvoriti se u samoga sebe i zatvoriti ta vrata kroz koja Bog ulazi u svijet i svijet u njega. Tako ruka, koja je Crkva, ne smije se nikada iznenaditi ako bude odbačena, zgažena i ranjena.

Božji narod treba dakle tu duhovnu obnovu, da ne bi postao ravnodušan i zatvoren u samoga sebe. Želim vam predložiti za razmišljanje tri biblijska teksta.

1. “Ako trpi jedan ud, trpe zajedno svi udovi” (1 Kor 12, 26) – Crkva
Božja ljubav razbija tu pogibeljnu zatvorenost u sebe same koja se zove ravnodušnost. Crkva nam tu Božju ljubav pruža svojim učenjem i, nadasve, svojim svjedočenjem. Međutim, svjedočiti se može samo ono što se najprije iskusilo. Kršćanin je onaj koji dopušta Bogu da ga zaodjene svojom dobrotom i milosrđem, da ga zaodjene Kristom, da bi poput njega bio na službu Bogu i ljudima. To nam jasno doziva u svijest liturgija Velikog četvrtka obredom pranja nogu. Petar nije želio da mu Isus opere noge, ali je kasnije shvatio da Isus ne želi biti samo primjer kako trebamo jedni drugima prati noge. Tu službu može činiti drugima samo onaj koji je prije toga dopustio Isusu da mu opere noge. Jedino on ima “dijela” s njim (Iv 13, 8) i tako može služiti drugima.

Korizma je pogodno vrijeme da dopustimo Kristu da nam služi te tako postanemo poput njega. To se događa svaki put kada primamo sakramente, napose euharistiju. U njoj postajemo to što primamo: Kristovo tijelo. U tome tijelu nema mjesta za onu ravnodušnost koja, čini se, tako često zagospodari našim srcima. Jer onaj tko je Kristov pripada jednom tijelu i u njemu ne možemo biti ravnodušni jedni prema drugima. “I ako trpi jedan ud, trpe zajedno svi udovi; ako li se slavi jedan ud, raduju se zajedno svi udovi.” (1 Kor 12, 26).

Crkva je communio sanctorum ne samo zbog svojih svetaca, već također zato jer je zajedništvo u svetim stvarima: ljubavi Boga koji nam se objavio u Kristu i svim njegovim darovima. Među tim darovima je također odgovor onih koji su dopustili da ih ta ljubav zahvati. U tome zajedništvu svetih i u tome dioništvu u svetim stvarima nitko zadržava ništa za sebe, već sve što ima dijeli s drugima. A budući da smo povezani u Bogu, možemo učiniti nešto i za one koji su daleko od Boga, za one do kojih nikada ne bismo mogli doprijeti vlastitim silama, da s njima i za njih molimo Boga da se svi otvorimo njegovu djelu spasenja.

2. “Gdje ti je brat…? ” (Post 4, 9) – Župa i zajednice
Sve što smo rekli za opću Crkvu mora se primijeniti na život župâ i zajednicâ. Uspijevamo li u tim crkvenim stvarnostima iskusiti da smo dio istoga tijela? Tijela koje ujedno prima i dijeli ono što Bog želi darivati? Tijela koje poznaje i skrbi za svoje najslabije, najsiromašnije i najmanje članove? Ili se sklanjamo u neku opću ljubav koja želi zagrliti cio svijet, ali zaboravlja Lazara koji sjedi pred našim zatvorenim vratima? (usp. Lk 16, 19-31).
Kako bismo primili ono što nam Bog daje i kako bi to dalo obilne plodove moramo nadići granice vidljive Crkve na dva načina.

Prije svega ujedinjujući se s nebeskom Crkvom u molitvi. Kada zemaljska Crkva moli, tada se uspostavlja zajedništvo uzajamnog služenja i dobra koje se uspijeva vinuti do Božjeg lica. Sa svetima koji su našli svoju puninu u Bogu, činimo sastavni dio onoga zajedništva u kojem ljubav pobjeđuje ravnodušnost. Nebeska Crkva nije pobjednička jer je okrenula leđa patnjama svijeta i sama uživa u slavi. Sveci, radije, već kontempliraju i raduju se činjenici da su, Isusovom smrću i uskrsnućem, jednom zauvijek pobijedili ravnodušnost, tvrdoću srca i mržnju. Sve dok ta pobjeda ljubavi ne prožme čitav svijet, sveci nas nastavljaju pratiti na našem ovozemaljskom putovanju. Sveta Terezija iz Lisieuxa, crkvena naučiteljica, izrazila je uvjerenje da radost na nebu zbog pobijede raspete ljubavi neće biti potpuna sve dok i jedan čovjek na zemlji pati i jeca od boli: “Čvrsto sam uvjerena da neću biti besposlena na nebu; želja mi je i nadalje raditi za Crkvu i za duše” (Pismo 254 od 14. srpnja 1897.).

Mi smo dionici zaslugâ i radosti svetaca, a oni sudjeluju u našoj borbi i u našoj želji za mirom i pomirenjem. Njihova radost zbog pobjede Krista uskrsloga daje nam snagu u nastojanju da prevladamo tolike oblike ravnodušnosti i tvrdoće srca.

S druge strane svaka je kršćanska zajednica pozvana izaći iz same sebe i biti uključena u život društva čiji je dio, napose radeći sa siromašnima i onima koji su se udaljili od Crkve. Crkva je po svojoj naravi misionarska, nije prignuta nad samu sebe, već je poslana svim ljudima.
Njezina je misija biti strpljivi svjedok Onoga koji želi privesti Ocu cjelokupnu stvarnost i svakoga čovjeka. Njezina je misija svima donijeti ljubav koja ne može šutjeti. Crkva slijedi Isusa Krista na putu koji je vodi do svakog čovjeka, sve do kraja zemlje (usp. Dj 1, 8). Tako u svakom našem bližnjem možemo vidjeti brata i sestru za koje je Krist umro i uskrsnuo. Sve što smo primili, primili smo i za njih. Jednako tako, sve ono što ta braća posjeduju je dar za Crkvu i čitavo čovječanstvo.

Draga braćo i sestre, velika mi je želja da sva mjesta u kojima je Crkva prisutna, posebno naše župe i naše zajednice, postanu otoci milosrđa usred mora ravnodušnosti.

3. “Očvrsnite srca” (Jak 5, 8) – Pojedini vjernik
I kao pojedinci izloženi smo napasti ravnodušnosti. Zatrpani vijestima i potresnim slikama ljudskih patnji, često osjećamo našu nesposobnost da pružimo pomoć. Kako izbjeći da budemo uvučeni u tu spiralu strahote i bespomoćnosti?

U prvom redu, možemo moliti u zajedništvu sa zemaljskom i nebeskom Crkvom. Ne podcjenjujmo snagu molitve mnoštva glasova ujedinjenih u molitvi! Inicijativa 24 sata za Gospodina, za koju se nadam da će se 13. i 14. ožujka provesti u čitavoj Crkvi, također na dijecezanskoj razini, želi biti znak te potrebe za molitvom.
Drugo, možemo pomagati djelima ljubavi, dopirući kako do onih koji su blizu tako i do onih koji su daleko, preko mnogobrojnih karitativnih tijelâ Crkve. Korizma je pogodno vrijeme da se pokaže ta briga za druge jednim znakom, pa i bio on i mali, našeg pripadanja jednoj ljudskoj obitelji.

Treće, patnja drugoga predstavlja poziv na obraćenje, jer mi potreba brata doziva u svijest krhkost moga života i moju ovisnost o Bogu i braći. Ako ponizno molimo za Božju milost i prihvaćamo granice svojih mogućnosti, tada ćemo vjerovati u beskrajne mogućnosti koje Božja ljubav čuva za nas. Moći ćemo se također oduprijeti đavolskoj napasti da mislimo da možemo vlastitim silama spasiti svijet i sebe.

Da bismo pobijedili ravnodušnost i naše težnje samodostatnosti, sve vas pozivam da živite ovo vrijeme korizme kao prigodu da se poradi na onome što je Benedikt XVI. nazvao izgradnjom srca (usp. Deus caritas est, 31). Imati milosrdno srce ne znači imati slabo srce. Tko želi biti milosrdan treba čvrsto, postojano srce, zatvorenu napasniku, a otvoreno Bogu. Srce koje dopušta da ga pronikne Duh Sveti i da posvuda nosi ljubav braći i sestrama. I konačno, siromašno srce, koje je svjesno vlastitog siromaštva i besplatno se daje drugima.

Zbog toga, draga braćo i sestre, želim zajedno s vama u ovoj korizmi reći Kristu: “Fac cor nostrum secundum cor tuum”: “Učini srce naše po Srcu svome” (prošnja iz litanija Presvetom Srcu Isusovu). Tada ćemo imati snažno i milosrdno, budno i velikodušno srce koje se ne zatvara u samo sebe i ne postaje plijenom globalizacije ravnodušnosti.
U toj usrdnoj nadi, jamčim svoju molitvu da ova korizma urodi duhovnim plodovima za svakog vjernika i svaku crkvenu zajednicu, i molim vas da molite za mene. Neka vas Gospodin blagoslovi i Majka Božja čuva!

Iz Vatikana, 4. listopada 2014. Blagdan svetog Franje Asiškog

Franjo

Kategorije
Uncategorized

Korizma

korizmaU čemu je doista duh i smisao korizme? Očito korizma nije sama sebi svrha nego je usmjerena k Vazmenom trodnevlju, odnosno vrhuncu i temelju naše vjere – Isusovom uskrsnuću.

Ono što predstavlja glavni zahtjev i poziv naše vjere, što sam Isus ističe u svom govoru na Gori, jest svetost: “Budite, dakle, savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!”( Mt 5,48). Isus nam daje Oca Nebeskoga kao uzora svetosti i savršenstva. Korizma je posebno vrijeme nasljedovanja Njega u tome. Ali kako? Na koji način? Ključ se krije u dvjema zapovijedima ljubavi: “Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svojega, i iz sve duše svoje, i iz svega uma svoga i iz sve snage svoje”; i ” Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga.” (Mk12,29-30). Svetost nije prvotno u činjenju još više stvari nego činjenju stvari boljima, na bolji način. Drugim riječima s ljubavlju.

Naravno da ljubav traži konkretna djela, ali ona se ne može svesti na broj onoga što činimo. Svetac nije isključivo onaj koji nešto čini nego koji ljubi i zato nešto čini. A ljubav u sebi je uvijek žrtva, žrtvovati (dio) sebe za i zbog (dobra) bližnjega. Ljubav je dati drugome prednost u odnosu na sebe. To je smisao i duh (korizmenog) odricanja. Korizma ima svoju radost, a to je radost dobra, koje je istinski temelj i pokazatelj ljubavi. Nije stvar u mnoštvu stvari kojih se želimo odreći ili učiniti kroz korizmu. Stvar je da doista ono što činimo činimo u duhu ljubavi i svetosti. Nije dovoljno u korizmi zapitati se što ću uraditi, još je važnije imati na pameti: kako ću to uraditi? Korizma je vrijeme koje nudi otkrivanje radosti svetosti koja se ne sastoji u vršenju posebnih ili herojskih djela i odricanja nego u vršenju svakodnevnih i običnih stvari (dužnosti) s još više ljubavi i vjere.

Kategorije
Uncategorized

Sretan Božić

Sretan BožićBOG ŽENOM SINA
NAM DAROVA

DRAGI MILJENICI BOŽJI!

Hvaljen i slavljen budi Oče Gospodina našega Novorođenoga Isusa Krista za radost i mir koji nam daruješ ovoga Božića.
Ispunjeni tom radošću rado je želimo podijeliti i s vama dragi MILJENICI BOŽJI. Zato neka vam je radostan i mirom ispunjen dan rođenja našega Spasitelja – Božić.
To vam žele i pozdravljaju vaši isusovci.
Kategorije
Uncategorized

Pjesme za Božić

Božićne pjesme

Koncert

1. Visom leteć ptice male
2. Padaj s neba roso sveta
3. Poslan bi anđel Gabrijel
4. Sklopi blage očice
5. Danas se čuje događaj novi
6. Glorija, ljubav Božja zasjala
7. Adeste fideles

Misne pjesme

Ulaz: TIHA NOĆ br. 31
Gospodine smiluj se: KIRIE ELEISON br. 18
Slava: SVIM NA ZEMLJI br. 29
Psalam: RADUJTE SE NARODI br. 28
Prikazanje: VESELI SE MAJKO BOŽJA br. 33
Svet: VESELJE TI NAVJEŠĆUJEM br. 34
Jaganjče Božji: O BETLEME GRADE br. 20
Pričest: U TO VRIJEME GODIŠTA br. 32
Otpust: NARODI NAM SE br. 19

Kategorije
Uncategorized

Došašće ili Advent i Božić

adventski-vijenac

Ova dva članka nastala su kao cjelina kada sam, provodeći prvi put u životu adventsko i božićno vrijeme u zatvoru, trebao napisati nešto o tim prekrasnim razdobljima u kršćanskom životu za naše zatvorske novine. Tražio sam neku literaturu, podatke, čitao sam i tražio adekvatne dijelove Biblije i naučio puno toga o tome što prije nisam znao. Nemam posebno što dodati kao predgovor ovim tekstovima ali sam na kraju, dok sam sve što sam našao o tome skupio u ova dva članka, bio vrlo zadovoljan. I ja sam dao svoj mali doprinos da možemo uvijek naučiti nešto novo ili potvrditi ono što smo znali o tako radosnim razdobljima kršćanskog života kao što su advent a pogotovo Božić.

DOŠAŠĆE ILI ADVENT

I. Povijest Došašća

Riječju Došašće prevodi se latinski liturgijski izraz adventus – dolazak. To su četiri liturgijska tjedna prije Božića u kojima se Crkva priprema za slavlje rođenja Krista dok istovremeno iščekuje njegov drugi dolazak. Iz Evanđelja po Luki

PAZITE DA VAM SRCA NE OTEŽAJU U PROŽDRLJIVOSTI, PIJANSTVU I U ŽIVOTNIM BRIGAMA TE VAS IZNENADA ZATEKNE ONAJ DAN JER ĆE KAO ZAMKA NADOĆI NA SVE ŽITELJE PO SVOJ ZEMLJI. STOGA BUDNI BUDITE I U SVAKO DOBA MOLITE DA UZMOGNETE UMAĆI U SVEMU TOMU ŠTO SE IMA ZBITI I STATI PRED SINA ČOVJEČEGA.”

Biskup Perpetuus iz Toursa 490. g. službeno je proglasio Došašće pokorničkim vremenom u franačkoj crkvi naređujući post u tri dana svakog tjedna od 11. studenog, blagdan Svetog Martina, do Božića. Ovo četrdesetdnevno vrijeme posta, slično korizmi, originalno se nazivalo – Četrdesetdnevni post Svetog Martina. Čitanja prilikom euharistijskog slavlja uzimala su se iz korizmenog vremena.

Vrijeme Došašća Rimske liturgije, koja se razvila stoljeće nakon one franačke crkve, nije bilo pokorničko, nego slavljeničko, vrijeme radosti i priprema za Božić. Kada je crkva ujedinila liturgijsko vrijeme, ne pokornička priroda rimskog Došašća bila je u sukobu sa dužom i pokorničkom praksom galskog Došašća.

U 13. stoljeću postignut je kompromis, koji je kombinirao post i pokornički karakter galskog običaja s misnim tekstovima i kraćim četverotjednim ciklusom rimske liturgije Došašća. Liturgija Došašća ostala je nepromijenjena sve od Drugog vatikanskog koncila, koji je uveo manje izmjene kako bi jasno odredio duh korizme i vremena Došašća.

II. Što je Došašće

Došašće je vrijeme u crkvenoj godini kada se kršćani intenzivnije pripremaju za svetkovine Božića i Bogojavljenja. To je istodobno vrijeme očekivanja Kristova dolaska na kraju vremena – Sudnji dan. Vrijeme Došašća nije toliko obilježeno pokorom koliko radosnim i povjerljivim očekivanjem. Počinje nedjeljom koja pada između 27. studenog i 3. prosinca te obuhvaća tri tjedna i dane između četvrte nedjelje Došašća i samog Božića. Prvu nedjelju Došašće karakterizira ponovni Kristov dolazak, drugu i treću osoba Ivana Krstitelja a četvrta predstavlja Mariju, Djevicu i Majku, koja je rodila Krista. Prvom nedjeljom Došašća počinje i nova liturgijska godina. Kroz Došašće svećenici nose ljubičaste misnice čime se naglašuje tema pokore. Vjernici bi trebali otići na ispovijed tijekom vremena Došašća, kako bi se pripremili za dolazak Krista, jer se ne može slaviti rođenje onoga ”koji je svojom mukom i križem otkupio ljudske grijehe” a da se ne priznaju i ispovjede grijesi u vlastitom životu.

U Došašću Crkva ima pred očima dvostruki dolazak Krista Spasitelja – onaj dolazak njegov koji se zbio u vremenu i dolazak na koncu vremena, kada će doći kao sudac živih i mrtvih. U Došašću nam je dano da iskusimo čežnju starozavjetnih vjernika za Spasiteljem, za obećanim Mesijom ali nam je također dano da iskusimo ljepotu blagoslova koji je na nas došao po Spasitelju. Kroz cijelo Došašće provlači se tiha radost nadanja.

No, Došašće je i pokorničko vrijeme jer nam se pred oči stavlja i onaj drugi dolazak koji moramo dočekati budni i spremni jer Krist dolazi kao sudac koji će svakome suditi po njegovim djelima. Stoga je vrijeme iščekivanja ujedno i vrijeme koje nam je darovano da okajemo svoje grijehe i da činimo djela pokore, kako ne bi strepili od toga drugog dolaska, već ga iščekivali u miru i radosti. Tako su ova dva dolaska isprepletena a Crkva nam pred oči stavlja Betlehemsko djetešce kako bi u nama osvijestila da je to dijete došlo da nas spasi od propasti i suda.

III. Četiri nedjelje Došašća

Vrijeme Došašća u koje ulazimo jest vrijeme iščekivanja dolaska. Dolaska Isusa Krista, Sina Božjega u našu ljudsku povijest. Zato ćemo se u četiri nedjelje koje su pred nama spominjati kako su ljudi prije Krista očekivali njegov dolazak sve do dana kada se On pojavio na zemlji u ljudskom tijelu.

Prva nedjelja – Kristov dolazak

Došašće – ta riječ budi u svakom kršćanskom srcu posebne osjećaje. Misao nam se vraća na rane mise zornice s adventskim pjesmama u kojima odjekuju misli na navještenje Kristova dolaska za koje se mislilo da je trajalo 4 tisuće godina. Kršćanska nas vjera potiče da neprestano budemo okrenuti prema budućnosti, uvijek ispunjeni nadom. Krist kao osoba središte je naše nade. Za njega već znamo da je došao, da je već živio, da nam je donio poruku spasenja. No, upravo smo u toj poruci doznali da će on, na svršetku svijeta i svakog čovjeka, ponovno doći i suditi svakome. Evanđelje po Luki

”JER KAO ŠTO MUNJA SIJEVNE NA JEDNOM KRAJU OBZORJA I ODBLJESNE NA DRUGOM, TAKO ĆE BITI SA SINOM ČOVJEČIM U DAN NJEGOV….

PAZITE, NE DAJTE SE ZAVESTI. MNOGI ĆE DOISTA DOĆI U MOJE IME I GOVORITI ”JA SAM” I ”VRIJEME SE PRIBLIŽILO”. NE IDITE ZA NJIMA….”
Krist koji je već došao jedanput, koji na skriven ali stvaran način živi među nama, opet će sigurno doći i mi ga očekujemo. Ne očekujemo ga grčevito zbrajajući biblijske brojeve njegova dolaska, proizvoljno tumačeći razne događaje, iznuđujući razne poruke i glasove s neba, nego ustrajno radeći i izvršavajući zadatke u ovom svijetu. To znači ona budnost o kojoj Krist u Evanđelju govori.

Druga nedjelja – Glas viče u pustinji

Druga nedjelja Došašća pred oči vjernika stavlja lik Ivana Krstitelja, Isusova preteče. Evanđelje po Mateju

”U ONE DANE POJAVI SE IVAN KRSTITELJ PROPOVIJEDAJUĆI U JUDEJSKOJ PUSTINJI…OBRATITE SE JER SE PRIBLIŽILO

KRALJEVSTVO NEBESKO.

OVO JE UISTINU ONAJ O KOM PROREČE IZAIJA PROROK.

GLAS VIČE U PUSTINJI,

PRIPRAVITE PUT GOSPODINU,

PORAVNAJTE MU STAZE.

ZAISTA, KAŽEM VAM, IZMEĐU ROĐENIH OD ŽENE NE USTA VEĆI OD IVANA KRSTITELJA…”

Ivan Krstitelj živio je u vrijeme velikih imena – Tiberije Cezar, Poncije Pilat, Herod, Filip, veliki svećenici Ana i Kajfa – a u biti tako malih ljudi. Mislili su, poput mnogih današnjih moćnika, da je povijest bez njih nezamisliva. Ali, bitno se događalo u pustinji Palestine. Iz pustinje dolazi Ivan Krstitelj, Isusov preteča. Ljudi su osjetili da je dostojan i pravi. Evanđelje po Mateju ”Ivan je imao odjeću od devine dlake i kožnati pojas oko bokova. Hrana mu bijahu skakavci i divlji med.” Privlačila ih je njegovo iskrenost, jednostavnost i strogoća života. A traži je od ljudi prave stvari. Nije im okolišao kao današnji političari. Nije im išao ”niz dlaku” kako bi ga voljeli i slušali. S malo riječi, a nadasve svojim primjerom, pozivao je na obraćenje i na spreman doček Isusu. Ljudi su slušali, nadali se i nastojali živjeti kako ih je Ivan upućivao.

Nitko ne živi bez nade. Nitko ne živi bez želja i bez planova za svoj život. Želimo zdravlje, nadamo se uspjehu u poslovnom i obiteljskom životu. Želimo biti sretni, zdravi i priznati u društvu. Nažalost, današnji čovjek, unatoč želja i nadanja, živi u vakuumu, u praznini. Ne zna više kamo ide njegov život i svijet u cjelini. Nema smisao života.

Evanđelje druge nedjelje Došašća otvara nam vrata nade i osvjetljava put kojim bismo trebali ići. NEMA NADE BEZ VJERE. Što da činim i otkuda da počnem… Za početak nemoj biti pasivan. POKRENI SE. Počni živjeti kao da si ponovno rođen, kao da si iznova došao na ovaj svijet. Tu, u zatvoru ponovno se rodi. Odredi si kakav život hoćeš živjeti i pripremaj se za taj život da ga počneš živjeti kada izađeš iz Kaznionice. A za ove dane, iskoristi priliku i otkrij vrijednost sakramenta Pomirenja, Svete ispovjedi. Ako ćeš ići doma idi u crkvu, ispovijedi se. Ako nećeš ići doma ispovijedi se svećeniku koji dolazi svake druge subote kod nas u Kaznionicu. Priznaj svoje grijehe, bit će ti lakše. Gospodin će biti uz tebe.

Treća nedjelja – Obraćenje

Ivan Krstitelj, tamo u pustinji, poziva na obraćenje, na promjenu života i tvrdi ”Svako će tijelo vidjeti spasenje Božje”. Evanđelje po Mateju…

”JA VAS, ISTINA, KRSTIM VODOM NA OBRAĆENJE,

ALI ONAJ KOJI ZA MNOM DOLAZI JAČI JE OD MENE.

JA NISAM DOSTOJAN OBUĆE MU NOSITI.

ON ĆE VAS KRSTITI DUHOM SVETIM I OGNJEM.”

I Isus je došao ka Ivanu da ga krsti, kako bi se ispunilo što su proroci prorokovali. Ivan ga odvraća riječima da on njega treba da krsti a sada ka njemu dolazi. I odmah nakon krštenja izađe Isus iz vode. I na njega siđe Duh Božji.

Radujmo se… Po našem Spasitelju i na nas je sišao Duh Sveti. Prepoznajmo tu radost među nama. Problem naših dana i problem naših života je to što Bog nije očit ili barem nije onoliko koliko bi mi to željeli. On je skriven, diskretan, tajanstven, nevidljiv. A tu je oko nas, svugdje prisutan. Velika je nesreća današnjeg čovjeka u tome što ne prepoznaje Boga u svojoj sredini. Zato, u ove dane, neka vanjska priprema za blagdane ne zamagli i ne potisne onu unutra u srcu. Tu se događa susret s Bogom. U svojoj pripravi za Božić, poravnajmo put Gospodinu.

Četvrta nedjelja – Evo službenice Gospodnje…

Još je nekoliko dan do Božića. Do Božjeg utjelovljenja. Najveća i najradosnija vijest, čija jeka traje do današnjih dana. Bog ostaje sebi vjeran. Dolazi neprimjetno, ovijen velom šutnje. Za svoj susret sa Zemljom on izabire Nazaret, malo i zagubljeno mjesto u dalekoj rimskoj provinciji a ne neko svjetsko središte moći. Beskrajno daleki i svemogući Bog, o kojem je Marija slušala od svojih učitelja i roditelja, želi se udomiti među ljudima. I ta se preobrazba treba po njoj dogoditi. Naši problemi u vjeri doimaju se dosta mali i gotovo smiješni u usporedbi s onim što je Marija proživljavala za vrijeme Utjelovljenja. Anđelov ”Ne boj se Marijo” samo malo daje naslutiti što se događalo u njezinoj nutrini. Njezino pitanja ”Kako će to biti kad muža ne poznajem” otkriva samo donekle njezinu unutarnju tjeskobu. Ali, strah je prevladan.

”EVO SLUŽBENICE GOSPODNJE, NEKA MI BUDE PO RIJEČI TVOJOJ.”

To je najbolji odgovor koje jedno ljudsko biće može dati svom Stvoritelju. To je odgovor prve vjernice Novog Saveza.

IV. A što je s nama…

Da, što je s nama. Da li smo se pripremili za Božić…Da li su u našim srcima pripremljene jaslice…Koliko smo jaslica pripremili u srcima drugih…Koliko ćemo Božića dati ove godine drugima…Ne samo željeti ”Sretan Božić” nego i dati ga. Ne samo kupiti ga nekim skupim poklonom nego svojom žrtvom i djelotvornom ljubavlju prema bližnjima koji vani čekaju da se mi vratimo a i prijateljima koji su s nama tu u Kaznionici.

Da bi smo to mogli, potrebno je da si ovdje, u Kaznionici, svaki od nas pronađe unutrašnji mir ako već ne kroz svakodnevne molitve, jer nije se još tako približio Gospodinu, onda bar kroz sabranost i razmišljanje u miru, u tišini, kakav je to život imao Gospodin a kakav život imam ja. Da iz tih misli pronađem ideje i pute svojeg budućeg života jer nitko od nas ne želi da se, po izlasku iz zatvora, ponovno vrati natrag. Gospodin je došao i otkupio naše grijehe, otvorimo se prema Gospodinu i obratimo se. Predajmo mu i ove naše današnje grijehe. On će ih rado uzeti na sebe ako vidi da smo se promijenili, obratili i da smo odlučili ići putem gdje grijeh gubi bitku sa našom vjerom u budući istinit i pravedan život. S GOSPODINOM.

SRETAN I BLAGOSLOVLJEN TI BOŽIĆ…


BOŽIĆ

POVIJEST BLAGDANA

Božić, blagdan Isusova rođenja, slavi se u cijelom kršćanskom svijetu. Uslijed raznih povijesnih, političkih, kulturoloških i ostalih utjecaja trpio je razne oblike pojednostavljivanja i iskrivljavanja. Na kršćanskom zapadu, rimokatolici i evangelici, Božić se slavi 25. siječnja, po gregorijanskom kalendaru uvedenom u 16. stoljeću. Pravoslavni kršćani, pak, ravnajući se po julijanskom kalendaru, Božić proslavljaju 7. siječnja. Kao što je većini znano, sam datum Kristova rođenja nije poznat a odabir 25. prosinca kao i sam početak slavljenja Božića seže u 4. stoljeće. Tada je Crkva u poganskom ”Danu sunca”, o kojem su Rimljani povodom zimskog solsticija proslavljali ”početak razdoblja pobjede sunca”, prepoznala ”primjeren termin” za obilježavanje Božjeg rođenja i taj je poganski blagdan ”kristijaniziran”. No, valja naglasiti da Božić ne predstavlja samo spomen na Božje rođenje nego i liturgijsko i iščekivanje drugog Kristovog dolaska.

BOŽIĆ U POTROŠAČKOJ DANAŠNJICI

Ipak, unatoč općoj masovnosti njegova obilježavanja na svjetskoj razini, taj kršćanski blagdan možda nikad, kao danas, nije bio tako daleko od svoje biti. Uistinu, mnogim je kršćanima bolno gledati kako se u našoj Zapadnoj, tzv. kršćanskoj civilizaciji, danas pod proslavu Božjeg rođenja uključuju sve groteskniji sadržaji. Žalosti što umjesto urazmatranju o otajstvu i milosti Božjeg utjelovljenja, svijet Mesiju ponovno ne prepoznaje u Novorođenčetu nego ga traži u ”čudesima” modernog doba. Božić je prerastao u zbunjujuće mimohode Djeda Mrazeva, Snješka Bijelića, božićnih rasprodaja, ukrasa, darova, petardi, alkohola, užurbanosti, buke. Umjesto živoga Boga koji nudi život u izobilju, svijet se zadovoljava konfuznom šarenom potrošačkom histerijom iza koje neće naći ništa doli ispraznosti nad ispraznošću. Kršćanski blagdan Božić kao da je doživio ”poganiziranje”, a u čitavoj priči čini se da za Isusa opet, kao i prije 2000 godina u Betlehemu, nema mjesta nigdje drugdje nego u štali. Jer, takav tretman je naš Gospodin imao kod nas ljudi i daleko prije vladavine potrošačkog mentaliteta, procesa globalizacije, Djeda Božičnjaka, trgovačkih lanaca – nije li u pustinji Izraelu bilo draže Zlatno tele, nije li dugo očekivani Mesija u Betlehemu bio odbijen čak i s vrata prenoćišta, nije li narod u Jeruzalemu umjesto Isusa od Pilata tražio Barabu…. Da, taj konzumentski odnos svijeta prema kršćanskim blagdanima, pa tako i prema Božiću i vjeri općenito valja primijetiti i osuditi, ali on često predstavlja tek neiscrpan poticaj za zgražanje, mudrijanje i KRŠĆANSKU SAMODOPADNOST. Kako se lijepo i nadmoćno osjećamo kada netko kraj nas nema pojma što se zapravo slavi na Božić i ne zna da to i nije najveći kršćanski blagdan. Još ako naiđemo na nekoga tko ne zna što je Tijelovo a što Spasovo…..a mi znamo. Uh, koje miline i nadmoći. Oni ne znaju što slave. Pri tom smo smetnuli s uma da je Bog izabrao nas a ne mi njega i da nijednom svojom zaslugom nismo doprinijeli tom izboru. Da, pozvani smo da budemo svjetlost svijeta i sol zemlje – svjetlost a ne svijet, sol a ne zemlja. Svjetlost koja će svijetliti te tjerati i druge da se ostave tame, a ne mudrijaši i filozofi koji će ljudima objašnjavati koliko je 2 i 2. Ne znači li to da pravo pitanje možda i nije što Božić znači za svijet ili za kršćane nego, što Božić znači za mene. Da, štalica u kojoj se On želi roditi, unatoč hladnoći i neredu, je MOJE SRCE i kad mu omogućim da se tu udomi i počne rasti, mogu početi brinuti za donošenje Svjetla onima koji su još u tami ”blještavila ovog svijeta”, pazeći da se zbog milosnog dara koji mi je darovan, NI PO ČEMU NE OSJEĆAM BOLJIH OD NJIH.

BUDIMO BUDNI, jer Ivan Krstitelj snažno je vikao ”PRIPRAVITE PUT GOSPODINU, PORAVNAJTE MU STAZE…”.

 

Napisao: Ivan Hudoletnjak

Kategorije
Uncategorized

Godina posvećenog života

logo_vangelo

Posvećeni život u Crkvi danas

Evanđelje, prorokovanje, nada

Golubica na krilu podupire poliedarski globus, dok se naslanja na vode iz kojih izranjaju tri zvijezde, zaštićene drugim krilom.

Logo Godine posvećenog života je djelo slikarice Carmele Boccasile. Logo simbolima izražava temeljne vrijednosti redovničkog posvećenja. U njemu se prepoznaje neprekinuto djelo Duha Svetoga, koji u svakom vremenu pokazuje bogatstvo života evanđeoskih savjeta kroz mnoštvo karizmi te je i na taj način vječno prisutan u Crkvi i svijetu, u vremenu i prostoru (usp. VC 5).

Na grafičkom prikazu koji ocrtava golubica nazire se arapski simbol mira koji poziva posvećeni život da bude primjer sveopćeg pomirenja u Kristu.

Simboli na logu

Golubica nad vodama

Golubica pripada klasičnoj simbolici koja predstavlja djelovanje Duha Svetoga, izvora života inadahnitelja kreativnosti. To je poziv na početke povijesti: U početku Duh Božji lebdio je nad vodama (usp. Post 1,2). Golubica, lebdeći nad morem punim još uvijek neizražena života, upućuje na vjernu i strpljivu plodnost, dok znakovi koji je okružuju upućuju na kreativno i obnoviteljsko djelovanje Duha. Osim toga golubica evocira posvećenje Kristove ljudskosti u krštenju.

Vode, sastavljene od mozaik pločica, ukazuju na složenost i sklad ljudskih i kozmičkih elemenata, koje Duh Sveti čini „neizrecivim uzdasima“ u skladu s tajanstvenim Božjim planovima (usp. Rim 8, 26-27), jer se spajaju u gostoljubivom i plodnom susretu koji dovodi do novog stvaranja. Među valovima povijesti golubica leti nad vodama potopa (usp. Post 8, 8-14). Redovnici i redovnice u znaku Evanđelja, oduvijek hodočasnici između naroda, žive svoje raznovrsne karizme i služenja „kao dobri upravitelji različitih Božjih milosti“ (1 Pt 4,10); obilježeni znakom Kristova križa do mučeništva, žive povijest s mudrošću Evanđelja, Crkve koja grli i liječi sve ljudsko u Kristu.

Tri zvijezde

Podsjećaju na identitet posvećenog života u svijetu kao confessio Trinitatis, signum fraternitatis e servitium caritatis (ispovijedanje Trojstva, znak bratstva i služba ljubavi) Izražavaju međusobni suodnos trinitarne ljubavi, koju posvećeni život pokušava živjeti svakodnevno u svijetu. Zvijezde podsjećaju i na trostruki zlatni pečat kojim bizantska ikonografija časti Mariju, punu Svetosti, Božju Majku, prvu učenicu Kristovu, primjer i zaštitnicu svakog posvećenog života.

Poliedarski globus

Mali poliedarski globus označava svijet sa raznolikošću naroda i kultura, kako navodi papa Franjo (usp. EG 236). Dah Duha ga podržava i vodi prema budućnosti: poziv redovnicima i redovnicama „da postanu nositelji Duha (pneumatophóroi), istinski duhovni muškarci i žene, sposobni potajno oploditi povijest“ (VC 6).

Lema

Posvećeni život u Crkvi danas

Evanđelje, prorokovanje, nada

Lema daje konačni naglasak identitetu i vidicima, iskustvu i idealima, milosti i putu, koje posvećeni život živi i nastavlja živjeti u Crkvi kao Božjem narodu, vodeći narode i kulture prema budućnosti.

Evanđelje: ukazuje na temeljnu normu posvećenog života koja je „nasljedovanje Krista prema Evanđelju“ (PC 2a). Prvo kao „živo sjećanje na način postojanja i djelovanja Isusa“ (VC 22), a zatim kao mudrost života u svijetlu brojnih preporuka koje je Učitelj ponudio učenicima (usp. LG 42). Evanđelje daje usmjeravajuću mudrost i radost (usp. EG 1).

Prorokovanje: podsjeća na proročki karakter posvećenog života koji „se postavlja kao poseban oblik sudjelovanja u proročkoj službi Krista, priopćena po Duhu cijelom Božjem narodu“ (VC 84). Može se govoriti o autentičnoj proročkoj službi, koja proizlazi iz Božje Riječi, prihvaćena i življena u različitim životnim okolnostima. Služba se izražava u hrabrom prigovoru, u najavi nove „Božje posjete“ i „istraživanjem novih putova da posuvremeni Evanđelje u povijesti, u pogledu na Kraljevstvo Božje“ (isto).

Nada: podsjeća na eshatološko kršćansko otajstvo. Živimo u vremenu rasprostranjene nesigurnosti i nedostatka projekata u širokom obzorju: nada pokazuje svoju kulturnu i društvenu krhkost, obzorje je mračno jer „čine se često izgubljeni tragovi Božji“ (VC 85). Posvećeni život ima trajnu eshatološku projekciju: svjedočenje u povijesti da će svaka nada imati konačno okupljanje i pretvara se u „misiju, tako da Kraljevstvo se potvrđuje u rastućem obliku ovdje i sada“ (VC 27). Znak nade posvećenog života postaje bliskost i milosrđe, prispodoba o budućnosti i slobodi od svakog idolopoklonstva.

„Potaknuti Ljubavlju koju Duh Sveti izlijeva u naša srca“ (Rim 5,5), redovnici i redovnice, dakle, obgrljuju svemir i postaju sjećanje na ljubav Trojstva, posrednici u zajedništvu i jedinstvu, moleći stražari na ivici povijesti, solidarni s čovječanstvom u svojim tihim naporima i traženjima Duha

Kategorije
Molitve

Nauči me šutjeti

Nauči me šutjeti

 

Gospodine,
nauči me šutjeti.
Previše je buke u meni.
Misli su mi uzvitlane
od dnevne užurbanosti.
Salijeću me slike,
vijesti, mišljenja, prepirke,
doživljaji i želje.
Izazivaju me, napadaju
i troše moju snagu.

Gospodine,
nauči me odijeliti se od sebe
i od stvari koje ovaj čas izgledaju važne.
Daj mi moć sabranosti.
Zatvorit ću svoje oči.
Smirit ću svoju nutrinu.
Udaljit ću se od sebe.
Ponovo se naći u Tvojoj šutnji.
Tu sam ja Tvoj.

(Eva Maria Rahlfs)